Teško je pobrojiti priloge koje u 42 godine karijere snimila ikona HRT-ove redakcije kulture Mira Marenić Toljan. Nikada, kaže, nije ni pomišljala da će biti novinarka, a dogodilo se, no rad u kulturi i za kulturu neizrecivo ju je usrećio i obogatio i proletio u trenu. U Vijesti iz kulture stižu neki novi “klinci”, a njenim umirovljenjem završila je jedna bogata novinarsko-kulturna etapa.
Kako biste opisali svoj put?
U želji da postanem profesorica književnosti, jer oduvijek sam voljela čitati, i da kao profesorica imam zimske i ljetne praznike, završila sam Filozofski fakultet – jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost. Toga 10. srpnja 1976. postala sam apsolventica, položila dva ispita s peticama kod pokojnog prof. Krunoslava Pranjića. Priupitao me, s obzirom na ocjene, gdje se vidim u životu, a ja sam rekla: pustimo to, želim raditi jer mi treba lova za more. Drugi me dan naručio i, u želji da mi pomogne, zvao je znance u Vjesniku, Večernjem i Radioteleviziji Zagreb trebaju li suradnika. Tadašnji urednik redakcije kulture, pokojni Stanko Pekeč, pitao ga je nešto, na što je on samo kimnuo glavom. Poslije mi je rekao da je želio znati jesam li lijepa ili pametna. I tako sam završila u novinarstvu, i to u redakciji kulture. Neda Ritz bila mi je mentorica. Tada je, naime, mladi novinar imao mentora koji mu daje zadatke, prati ga u radu, usmjerava, podučava. Deset sam godina radila i po nekoliko priloga na dan, ali nisam smjela čitati svoje tekstove jer smo imali odličnu spikersku ekipu. Tek nakon dugog vježbanja s fonetičarima – išli smo na Odsjek za fonetiku Filozofskog fakulteta k prof. Škariću – dobila sam priliku pročitati svoj prvi tekst. Bio je to izvještaj s koncerta velike hrvatske pijanistice Pavice Gvozdić.
Kako se u vaše vrijeme gradio novinarski zanat?
U ono doba počinjalo se s praćenjem kulturnih događaja u udruženom radu i amaterskim društvima. Još se sjećam prvog samostalnog priloga o koncertu Rusina i Ukrajinaca u tadašnjoj tvornici Rade Končar. Tek kasnije su mi urednice Neda Ritz i Daša Bradičić, prepoznavši moje afinitete, dale da pratim kazalište i glazbu. Ono što sam ja imala, dok sam bila mlada novinarka, bilo je poštovanje prema starijim kolegama. Nekada su urednici bili stvarno urednici zahvaljujući znanju i iskustvu, a danas se urednikom postaje radi koeficijenta. Sjećam se kako sam danima na hodnicima pozdravljala Milku Babović, Mladena Delića... da bi me jednog dana gospođa Babović pitala tko sam ja. Ja sam rekla: nije to važno, ja znam tko ste vi.
Kako biste ocijenili novinarstvo nekad i danas?
Prije nije bilo tako jednostavno. Da bi se pripremila za razgovor s Ruždjakom, Kranjčevićem, Ružom Baldani, morala sam potegnuti do Jurišićeve gdje je tada bila novinska dokumentacija. I onda se pripremao razgovor čitajući stotine novinskih isječaka, a danas je sve na dlanu: uguglaš i vidiš što je večeras u Metropolitanu.
Koje su bile neke od najzanimljivijih priča koje ste radili?
Imala sam priliku susresti bezbroj ljudi iz vrha svjetske kulture, a posebna mi je čast bila razgovarati s Lovrom pl. Matačićem, Milanom Horvatom, Zinkom Kunc, Domingom, Pavarottijem, Carrerasom, Muttijem... Uvjerila sam se bezbroj puta u istinu da je jednostavnost vrlina samo velikih ljudi. Radni su me zadaci odveli diljem svijeta. U newyorškom Radio City Music Hallu pratila sam svjetsku premijeru filma Gospa Jakova Sedlara, u Boljšoju gostovanje zagrebačkog Nabucca, u kazalištu Kirov u tadašnjem Lenjingradu bila sam 1987. sa zagrebačkim HNK. Bečka, berlinska i sidneyska opera, Musikverein, bečki Konzerthaus, milanska Scala, Royal Theatre u Londonu, Metropolitan u New Yorku samo su neka od posvećenih kulturnih mjesta u kojima sam bila i s kojih sam slala izvještaje za svoju kuću. Svoju, kažem, jer mi je dala bogatstvo i u profesionalnom i u osobnom smislu.
A prilog kojim se posebno ponosite?
U mojoj je novinarskoj karijeri bilo i puno javljanja uživo. Posebno sam ponosna na javljanje s koncerta iz Lisinskog u povodu priznanja Hrvatske. Toga sam jutra ispratila supruga na ratište i tako tužna došla u redakciju, kad tamo me čeka uključenje u Dnevnik. To je već rutina, ali kako biti na razini tako velikog događaja. I onda provale emocije i nastao je tekst na koji sam i danas ponosna. A tužna sam zbog emisije o povratku zarobljenika s Manjače koju sam, jer sam bila u to ratno vrijeme svaki dan dežurna, s kolegom Zvonkom Božinovićem napravila za jednu noć. Uvijek u takvom cajtnotu mislim da se moglo bolje.
Što biste poručili mlađim generacijama novinara i voditelja?
Savjetujem im da završe Filozofski fakultet jer sve je poslije lakše. Kad imaš dobre temelje, i nadogradnja je jednostavnija. Moj je novinarski životopis obilježilo trajno učenje, zanos i volja za rad. Tako je to kad ti je hobi posao. A moj posao uvijek je bio emotivni, a ne radni odnos. Posebno se to odnosi na drage pokojnike koje sam ispratila s in memoriamom u dnevničkim minutama. Uz malo crnog humora, uvijek kažem u šali da se barem javio prije odlaska, a ispratila sam: Matačića, Cigoja, Pavarottija, Mimaru, Svena Lastu, Ivu Robića...
Po čemu ćete pamtiti svoju redakciju na HRT-u?
Novinar redakcije kulture mora biti zaljubljenik u svoj posao. Kad sam kao urednica redakcije kulture primila četvero mladih novinara, prvoga sam im dana rekla neka zapamte da su se udali za televiziju jer to je angažman od 0 do 24, nema blagdana ni rođendana. Na prste mogu nabrojiti koliko sam u ove 42 godine bila na bolovanju, a kolegije sam imala i svake subote i nedjelje u oba urednička mandata.
Kako komentirate današnje stanje u kulturi?
Uvijek sam se borila da i kultura ima svoje mjesto u svim informativnim emisijama. Tako sam nudila na kolegiju prilog za Dnevnik o Tomislavu Mužeku koji je potpisao angažman sa splitskim HNK. Pa po čemu to zaslužuje mjesto u glavnom Dnevniku, pitaju. A ja se sjetim Ivice Olića koji je baš tih dana zaigrao u CSKA i kažem: “To vam je jednako važno – Olić u CSKA, a Mužek u HNK” . I ušao je u Dnevnik. Dar je prenositi novosti iz kulture i umjetnosti jer to su izvori spoznaje i bogatstvo duha. Bio je takav i moj zadnji prilog u Vijestima iz kulture o vrhunskom nastupu berlinskih simfoničara pod ravnanjem maestra Ivana Repušića i sa sjajnim Aljošom Jurinićem. Danas više nego ikada trebamo kulturu jer je jedini korektiv u toj sveopćoj krizi duha. I zato smatram da moj rad nije bio uzaludan.
Zašto spikeri i voditelji na HTV-u više ne idu na fonetičke vježbe? Intonacija i naglasci koje slušamo nemaju veze s hrvatskim standardnim jezikom. Bilo bi bolje da govore u dijalektu umjesto da provode novu mađarizaciju nepravilnim naglašavanjem.