Bila je sastajalište građanstva više srednje klase, pisaca, novinara, gradskih kulturnih djelatnika... Kavanski ugođaj na najstarijim filmskim kadrovima vezanim uz grad, snimljenima 1915. godine, uhvatio je jedan od naših najstarijih filmaša dokumentarista Josip Talle. Feljtonist starog Zagreba Rudeša Habeduš – Katedralis o vrevi koja se svakodnevno odvijala unutar velikog prostora na uglu Ilice i Gundulićeve pisao je u svom romanu...
Spas iz Kanade?
No, kavana Corso je nakon stoljetne kavanske tradicije završila kao predmet imovinsko-pravnog spora koji već više deset godina koči bilo kakve šanse za njeno oživljavanje. Sada već devastirani prostor, posljednji put uređen 1970. godine, trebao bi konačno dobiti završni epilog, te pripasti Kanađanki koja bi ga trebala dobiti u zamjenu za luksuznu tuškanačku vilu obitelji Werner koju je naslijedila, a danas je rezidencija Glavnog stožera Oružanih snaga RH.
Bilo kako bilo, kavana Corso ostat će uvijek i jedino – kavana Corso. I u tom prostoru nitko neće obavljati neku drugu djelatnost osim – ugostiteljske. Odlučeno je tako na državnoj razini, u čijem je kavana vlasništvu.
Kavana Corso izgrađena je na mjestu nekadašnje kuće Ferdinanda Budickog, živopisnog i značajnog lika iz povijesti grada koji je u Zagreb 1901. dovezao prvi automobil nakon što je prije toga biciklom prešao cijelu Europu i Sjevernu Afriku. Tu je podignuta palača Hrvatsko-slavonske zemaljske banke po arhitektima Hönigsbergu i Deutschu zaslužnima za zagrebačku secesiju, pa je u prizemlju Bernard Kastl godine 1907. otvorio spomenutu kavanu, također uređenu u secesijskom stilu.
Povijest lihvarenja
Nakon Prvog svjetskog rata ova je kavana postala poznata po tome što su u njoj sjedili svakojaki lihvari i notari koji su davali pučanstvu brze kredite na osnovi založnih zapisa. Potom se godine 1933. kavana preuređuje po nacrtima Stjepana Gomboša i Mladena Kauzlarića te postaje mjesto gdje su dolazili novinari tadašnjeg Obzora i drugih novina te pisci kao Miroslav Krleža, August Cesarec i Ranko Marinković. O piščevim navikama pisao je svojedobno i Zvonimir Milčec, koji je kasnih šezdesetih još uživao u secesijskom interijeru.
– Pamtim, za mene kao znatiželjnog početnika u tom svijetu, fascinantnu sliku dvojice književnih velikana. S društvom sam sjedio u najbližem susjedstvu stola za kojim su raspredali pisci Miroslav Krleža i Ranko Marinković. Kasnije će mi šjor Ranko ili Maestro, kako smo pisca legendarnog "Kiklopa" nazivali, ispripovijedati da bi ga Krleža obvezno za kavanski stol postavio tako da bude licem okrenut izlogu, kako bi uvijek vrcavi i znatiželjni Fric pri danjem svjetlu i u krupnom planu mogao pažljivo motriti njegove "geste i grimase" – piše u svojem blogu na stranicama Grada Zagreba Milčec.
Tada je sjedio u tzv. bečkoj kavani na zagrebački način ne sluteći da se "toj jedinoj preostaloj zagrebačkoj kavanskoj secesiji, kao posljednjem vizualnom i taktilnom doživljaju starog Agrama, približava smrtna ura".
danas umjesto građana više srednje klase,imamo novokomponirane Zagrepčane.....