Lana je prava morska djevojčica. Pitate se kakva bi to mogla biti morska djevojčica? Stvarno je neobična. Zna strašno dobro plivati, jer ona ipak, otkako zna za sebe, živi u moru. Ima male pjege na nosu, plavu kosu s jednim crnim čuperkom koji joj raste iza lijevog uha. Na sebi nosi neke čudne suknjice, mislim da su napravljene od morskih trava, a na ušima ima naušnice od školjkica koje sjaje u raznim bojama. Hoda uvijek bosa i pomalo raščupana, a u kosi joj se uvijek pronađe neka vlat trave s morskog dna. Uz nju je uvijek njezin prijatelj Ante, mali morski konjic, i Tomo, veliki delfin koji joj ponekad služi i kao njezin vlastiti automobil jer je vozi morem kud god poželi.
Lana ne zna ni kada je rođena, ni tko su joj roditelji. Prvo čega se sjeća jest da su je zibali valovi, a pokraj nje je plivao njezin prijatelj Tomo lagano gurajući nosom njezin krevetić za spavanje, koji je zapravo bio sjedalica za djecu u kojoj je ona bezbrižno spavala ploveći tko zna kamo. Tomo je znao kamo je vodi. Gurkao ju je prema otočiću na kojemu su živjeli dobri ljudi. Bili su drugačiji od Lane: svi su imali crnu kosu i tamniju kožu od nje. Ipak, prihvatili su Lanu kao da je njihova kći i voljeli je jednako kao i svoju djecu. Na otoku živi i dječak Čupi koji je otprilike istih godina kao i Lana. Lana i Čupi su često znali otići po cijeli dan plivati i roniti u moru. Često su ih pratili i delfin Tomo i konjic Ante u njihovim igrama. Kakvih je samo blaga bilo na morskome dnu: prekrasnih školjki koje su kad nasloniš uho na njih šumjele morskim valovima, neobičnih kamenčića u raznim bojama, simpatičnih rakova koji su uvijek bježali u svoje rupe kad bi ih Lana i Čupi pokušali uhvatiti. Bilo je tu i raznih ribica: crvenih, plavih, bijelih s crnim prugama, pa s točkicama i još mnogo drugačijih ribica.
Lana je tako sretno i bezbrižno provodila svoje dane u moru i sa Čupijevom obitelji. Ipak uvijek je osjećala da bi morala nekuda ići. Ponekad je sanjala jednu lijepu tetu i jednog stričeka kako tužno gledaju u more. Kao da su joj nekako bili poznati, a ipak, mislila je da ih nikad u svome životu nije vidjela. Zapravo, Lana je mislila da je to san, ali to je bilo njezino prvo sjećanje na roditelje. Tako su dani prolazili, a Lana je postajala sve nemirnija. Nije mogla dugo biti na jednom mjestu. Često je razmišljala o onoj teti i stričeku koje je sanjala. Jednoga dana Lana odluči napustiti otok i otplivati u potragu za tom tetom i stričekom. Oprostila se od svih pa i od svog prijatelja Čupija i odlučila otplivati u nepoznata mora. Čupiju je bilo najteže, odlazila mu je najbolja prijateljica. Zagrlio ju je za oproštaj i poljubio u obraz. Onda je zagrlio i svoju mamu kao da se i od nje oprašta. Potajno se sakrio na jednoj stijeni i kada je Lana prolazila, bućnuo je pokraj nje u vodu i nastavio plivati za njom. Tek kada je posve odmakla od otoka, Čupi ju je dozvao. Lana se okrenula i vidjela svoga prijatelja Čupija. Rekla mu je:

– Čupi, pa što to radiš, kamo si ti pošao?
Čupi joj na to odgovori:
– Lana, ti si moja najbolja prijateljica, i ja te nisam mogao pustiti da ideš sama u ta daleka mora. Molim te povedi me sa sobom.
Na to su i delfin Tomo i konjic Ante počeli kimati glavama, kao da su htjeli Lani reći – povedi ga s nama. Lana nije puno razmišljala. Rekla je Čupiju:
– U redu, ali zar ti nije žao tvoje mame? Pa sigurno će se brinuti za tebe!
Čupi joj objasni da je zamolio jednog dječaka s otoka da sve kaže njegovoj mami i da joj poruči da ne bude tužna, jer će se on sigurno vratiti na otok. I tako su Lana i Čupi krenuli dalje. Malo bi se vozili na delfinu Tomi, malo bi ronili da si nađu nekakvu travu za grickanje. Po noći bi im more složilo krevetić na valovima od morskih trava na kojima bi oni zaspali. Prošlo je nekoliko dana u tom njihovu putovanju kada su naišli na stjenovit otok. Istraživali su more oko toga otoka i Lana je naišla na špilju pod vodom, a već je pala noć. Bez straha je ušla. Špilja je bila predivna. Bila je osvijetljena plavo-ljubičastim svjetlom koje je sjalo iz stijena. Na jednom dijelu nije bila pod vodom i ona je doplivala tamo te glasno počela zvati Čupija. Zaboravila je što su joj rekli otočani – da se pazi morskih čudovišta. Vikala je:

– Čupiii, Čupiii... dođi vidjeti ovu špilju, taaako je lijepa!
Odjednom se dno špilje počelo pomicati. Lana je zbunjeno gledala ne znajući što se događa. Iz dna špilje podigla se golema hobotnica. Lana je samo gledala u nju. Ukočila se od straha. Hobotnica je krenula prema Lani i zgrabila je svojim dugačkim krakom. Lana je počela vikati i zvati Čupija u pomoć.
– Čupiii, Čupiii upomoć, upomoć!
Čupi je nekako doplivao do špilje i do Lane, a za njim su stigli i delfin Tomo i konjic Ante. Čupi je doplivao do Lane da je pokuša spasiti od hobotnice. Delfin Tomo se zaletio u hobotničinu glavu i snažno je udario nosom, a konjic Ante ju je bockao oko očiju. Hobotnica je bila potpuno zbunjena i ošamućena. Čupi je Lanu uspio osloboditi iz hobotničina stiska i brzo su isplivali iz špilje. Za njima su plivali i Tomo i Ante. Hobotnica je ostala u svojoj špilji jer je bila prevelika da bi mogla izaći iz nje. Tu noć su Lana i Čupi ostali na stijeni na otoku zagrljeni i u strahu. Na kraju su zaspali. Probudilo ih je sunce i oni su krenuli dalje. Delfin Tomo ih je odlučio provozati na svojim leđima. Jurili su kao strijela kroz more, a konjic Ante je lepršao kroz vodu za njima. Putem su vidjeli brodove s kojih su im mahali začuđeni putnici. Lana i Čupi su im odmahivali.

Za to vrijeme na jednoj udaljenoj plaži ona teta i striček iz Laninih snova tužno su i zamišljeno sjedili i gledali u pučinu. Tiho su plakali i razgovarali, sa suzama u očima. Teta se zvala Ana, a striček Hrvoje. Pričali su o svojoj izgubljenoj djevojčici koja je nestala kad je imala samo godinu dana. Išli su na more i na jednoj plaži su našli mjesto za sunčanje i kupanje. Odjednom su naišli veliki valovi i u trenutku zahvatili sjedalicu s njihovom djevojčicom i odnijeli je u more. Pokrenuli su veliku potragu za svojom djevojčicom, ali nje nigdje nije bilo. Tražili su je danima, ali bez uspjeha. Od tada su prošle četiri godine, a oni je i dalje traže, ali bez uspjeha. Ipak se nadaju da će je nekim čudom pronaći jednoga dana. Onda je teta Ana rekla stričeku Hrvoju:
– More nam je odnijelo našu djevojčicu, more će nam je jednog dana i vratiti. Nadam se da će taj dan doći što prije, a do tada ćemo je tražiti.
Striček i teta su rekli da će svaki dan hodati po plažama tražeći svoju djevojčicu.
Lana je za to vrijeme i dalje putovala sa Čupijem na leđima delfina Tome. Delfin se malo umorio pa su Lana i Čupi odlučili sami plivati. Naišlo je jato crvenih ribica koje su plivale s njima. Lana i Čupi su razgovarali o tome što bi sve voljeli vidjeti. Čupi joj je rekao:
– Ja bih volio vidjeti kako žive drugi ljudi. Sigurno nije svugdje kao na našem otoku. I tu u moru je drugačije nego u moru kraj otoka, a tko zna kako je tek u dalekim zemljama.
Lana se složila s Čupijem i dogovorili su se da bi mogli otići do nekog kopna. Dok su tako pričali, vidjeli su u daljini kopno. Bili su jako nestrpljivi da što prije tamo dođu pa ih je delfin Tomo povezao na svojim leđima. Jurili su kroz valove i ubrzo stigli do kopna. Na mjestu gdje su izašli iz mora bila je predivna pješčana plaža. Iza plaže su bile velike zgrade u raznim bojama. Lana i Čupi su se jako čudili tim zgradama, nikada prije nisu vidjeli tako velike kuće. Sve im je bilo neobično. Najneobičniji su bili ljudi koji su gledali u njih. Nitko se nije ni pomaknuo, nego su svi stajali širom otvorenih usta. Lana i Čupi su se pogledali i počeli se smijati. Lana je rekla Čupiju:

– Kako su ovi ljudi čudni! Pa kao da nikad nisu vidjeli djevojčicu i dječaka kako se voze na delfinu.
Naravno da nikad nisu vidjeli djevojčicu obučenu u morsku travu, neobične plave kose s crnim čuperkom iza lijevog uha s dječakom koji nije bio ništa običniji od nje i to kako se voze na delfinu. Lana i Čupi su im se ljubazno naklonili, a onda su ljudi zapljeskali. Mislili su da je to neka predstava koju im je organizirao hotel ispred kojeg su išli na plažu na kupanje. Lana i Čupi su se sprijateljili s djecom koja su bila na plaži i cijeli dan su se igrali s njima. I delfin Tomo i konjic Ante igrali su se s djecom u vodi. Navečer kad su svi otišli u hotel spavati, Lana i Čupi su ostali spavati na plaži. Lana je opet sanjala onu tetu i stričeka. Više nisu putovali daleko od obale, da mogu prespavati na plaži kad se umore. Strašno im se svidjela jedna plaža na kojoj nije bilo gotovo nikoga. Podsjećala ih je na plažu na Čupijevu otoku. Kad su doplivali do kopna i sjeli da se odmore, Čupi je uzdahnuo i rekao Lani:
– Lana, znaš, ne bih te htio povrijediti, ali nedostaje mi moja mama. Sigurno je već strašno zabrinuta gdje sam, a mi smo davno krenuli na put. Volio bih se vratiti kući.
– U redu – rekla je Lana. Putovat ćemo još malo, pa se vraćamo tvojoj mami.
Sjedili su na plaži, a u to vrijeme s druge strane plaže dolazili su neka teta i striček. Lana ih je pogledala i shvatila da su to ona teta i striček iz njezinih snova! Uhvatila je Čupija za ruku i rekla mu:
– Čupi, gledaj one ljude. Čini mi se da su to oni koje stalno sanjam!
I doista su to bili teta Ana i striček Hrvoje. Šetali su po plaži i razmišljali o tome kada će pronaći svoju djevojčicu. Pogledali su Lanu i Čupija i shvatili da i oni gledaju u njih. Krenuli su prema djeci, i teta ih upita:

– Djeco, pa što radite sami na ovoj pustoj plaži?
Lana im je na to odgovorila:
– Znate, teta, činit će vam se neobičnim, ali tražimo tebe i stričeka.
Teta Ana na to začuđeno pogleda Lanu i odgovori joj:
– Djevojčice, i mi tražimo nekoga. A zašto ti nas tražiš?
Na to im Lana ispriča kako ih je vrlo često sanjala i kako bi poslije toga bila i sretna i tužna u isto vrijeme, kako je odlučila krenuti na putovanje morem da bi ih pronašla i da ih želi pitati zašto su oni tako tužni.
Na to su je i striček i teta samo gledali i počeli plakati. Striček Hrvoje rekao je:
– Eh, kad bi ti bar bila naša djevojčica. Znaš, kad je bila jako mala, našu djevojčicu odnijelo je more i nismo je još uvijek našli iako je i dalje tražimo.
Lana ih je pitala kako izgleda ta njihova izgubljena djevojčica. Rekli su da ne znaju kako sada izgleda, ali da bi je mogli prepoznati, jer je i kao novorođenče imala plavu kosu i jedan crni čuperak iza lijevog uha. Sada je Lana ostala bez riječi, a Čupi je rekao :
– Pa, Lana, ti imaš crni čuperak iza lijevog uha!

Teta i striček su pogledali Lanu, i kad su bolje osmotrili, vidjeli su da Lana doista ima crni čuperak iza lijevog uha, samo ga je uvijek nekako smotala u kosu pa se nije vidio. Teta Ana i striček Hrvoje počeli su je grliti i ljubiti. Plakali su od sreće i govorili da je ona njihova izgubljena djevojčica. Lana im je rekla kako se uvijek nadala da su oni koje je sanjala njezini mama i tata i kako je sada najsretnija djevojčica na svijetu. Čupi je bio tako sretan zbog Lane. Konačno i ona ima mamu i tatu. Nakon velike radosti za sve, Čupi je rekao da i on želi otići svojoj mami na otok. Lanini roditelji su rekli da će ga odvesti brodom na otok. Lana i Čupi se nikad nisu vozili brodom. Kakav je to bio doživljaj za njih dvoje! Kad su stigli do otoka, Čupi i Lana su skočili s broda i brzo otplivali do obale gdje su već stajali svi koji su živjeli na otoku kao i Čupijeva mama. Čupi i njegova mama izgrlili su se i izljubili, a Čupi je obećao da nikad više neće tako otići. Svi su bili sretni i zato što je Lana pronašla svoje roditelje, pa su na otoku napravili i slavlje. Poslije slavlja Lana se oprostila i pozdravila sa svima i otišla živjeti u grad preko mora sa svojim roditeljima. Tamo je krenula u školu i bila sasvim obična djevojčica. Ipak svako ljeto bi ona, mama i tata odlazili do Čupijeva otoka gdje bi Lana ponovno postala neobična morska djevojčica koja je odjevena u suknjicu od morske trave i s naušnicama od malih šarenih školjkica.

6

UTRKA ZA PANTOVČAK

Tko bi ušao u drugi krug da su danas izbori? Evo što kažu ankete

DRUGU GODINU ZAREDOM

FOTO 'Kafanska večer' napunila zagrebačku Arenu ljubiteljima folka, pogledajte atmosferu na koncertu

pokazalo istraživanje

Vjerojatno ste cijeli život krivo mjerili krvni tlak: Ovako ćete dobiti točne rezultate

Nova metoda

Jednostavno je i sigurno za korištenje, no većina Hrvata je još uvijek skeptična: 'Više ne nosim klasičan novčanik'

Podcast Pričajmo o novcu

Kako se influencerica snalazi u svijetu financija? Matea Frajsberger otkrila svoje trikove za štednju

Kinezima zatvorili gradilište velike tvornice. Radnici spavali bez madraca, više od 30 ljudi na jedan zahod…