Proteklih dana slavile su se u Europi i u nas obljetnice oslobođenja od nacionalsocijalističke i fašističke okupacije. Najviši su državni dužnosnici u govorima, iz godine u godinu identičnima, ponavljali kako je antifašizam ugrađen u temelje naše države i Europe te da je on orijentir za budućnost.
Je li to istina? Čast svima koji su se borili za oslobađanje od tih pošasti, a osobito žrtvama. No, može li antifašizam (ali zašto onda samo on?) biti temelj i orijentir za budućnost? Slabašne bi bile države i kontinenti koji bi počivali na nečem što je "anti", na nečem što u sebi sadrži negaciju. Nitko pametan neće reći da antifašizam nije bio važan.
Ali zašto onda ne i antikomunizam, a u nas i antivelikosrbizam, da i ne spominjemo antiturcizam i općenito sve povijesne anti-pokrete koji su se odupirali totalitarizmima i agresijama? Anti-pokreti ne mogu biti temelji, a kamoli orijentiri za budućnost.
Za temelje su potrebne vrijednosti, a ne negacije. Pustimo sada oportunost isticanja antifašizma u političke svrhe. Politika i tako mijenja košulje. Danas ipak žive neka druga djeca i ljudi koji drukčije misle i čuju parole iz prošlih vremena. Valjalo bi povijesti prepustiti ono što joj pripada i odbaciti parole bez pokrića.
