Odluka predsjednika Ive Josipovića da za subotu 23. ožujka sazove zajedničku i – koliko se sad zna – javnu sjednicu Vijeća za gospodarstvo i Vijeća za socijalnu pravdu s temom siromaštva, dužničkih problema građana i gospodarskog rasta izazvala je nemalu pažnju. Nakon snažne aktivnosti na početku predsjednikova mandata, u posljednjih se godinu dana Vijeće za gospodarstvo praktički nije sastajalo, a nagađanja u javnosti izazvala je tek sasvim nedavno činjenica da se dr. Katarina Ott, direktorica Instituta za javne financije, povukla iz članstva iz osobnih razloga.
I to prije šest mjeseci.
S obzirom na to da se smanjenje intenziteta rada Vijeća poklopilo s početkom mandata premijera Milanovića, izgledalo je da predsjednik Josipović daje priliku novoj Vladi da nešto poduzme, da promijeni trendove u gospodarstvu i socijalnom stanju nacije. No, također je činjenica da tijekom rada u prvoj godini predsjednikova mandata ni samim članovima nije uvijek bila najjasnija funkcija i uloga vijeća, s obzirom na izostanak predsjednikovih neposrednih izvršnih ovlasti u gospodarstvu i socijalnoj politici.
Utoliko je pitanje što predsjednik može učiniti sad i trebaju li posljedice javne, takoreći “parlamentarne” diskusije na Pantovčaku biti političke ili gospodarske, socijalne.
Riječ ima snagu, ima funkciju, osobito u svijetu u kojem je stvarnost bitno posredovana popularnim medijima.
Nedavno je to uostalom ustvrdio i premijer Milanović, političar sa širim izborom neposrednih ovlasti nego predsjednik RH, kad je istaknuo da on može “samo govoriti” (govoriti istinu, dodao je). I to u gotovo istom kontekstu, budući da je proteklih dana prosvjedima svraćana pažnja na socijalnu situaciju, a spominjalo se i izbijanje (izazivanje?) kaosa.
U tim okolnostima teško je reći hoće li sjednica koju je predsjednik sazvao biti nešto više od jednokratnog medijskog događaja. Uostalom, predsjednik i dalje – uime “mirne koegzistencije” s Vladom – veće ambicije i ne mora imati. Ovisi to, među ostalim, o tome hoće li sami sudionici diskutirati o medijski posredovanoj slici socijalne situacije, koja je nerijetko tek ilustrativna i parcijalna, ili će stvarnost uspjeti obuhvatiti dublje. Cjelovitije. Ovisi dakle o tome što će na sjednici biti rečeno.
Što se mene tiče, predsjedniku sam kao član Gospodarskog vijeća imao priliku iznijeti svoje generalno viđenje nekih od spomenutih dilema. Načelno govoreći, uvjeren sam da su socijalna, politička pa i ekonomska zbivanja pod snažnim utjecajem neformalnih normi, dakle sustava vrijednosti. Ljudi se nadaju da će se stvari razvijati upravo u skladu s općeprihvaćenim principima, a očekuju da ih se i drugi pridržavaju. Utoliko, i sjednica i aktivnost predsjednika s neposrednim izbornim legitimitetom i autoritetom imaju efekta i smisla, u afirmaciji određenih društvenih vrijednosti, unatoč tome što to neki utjecajni politolozi – zbog suženih formalnih ovlasti – relativiziraju. Koje će vrijednosti sjednica i predsjednik Josipović afirmirati ovisi o tome kako će i koliko istinito situacija biti predstavljena.
Prema posljednjem izvješću Državnog zavoda za statistiku, najvećem, gotovo tridesetpostotnom riziku od siromaštva izloženi su ljudi stariji od 65 godina. Oni su gotovo svi umirovljenici, no nisu svi umirovljenici u jednakoj opasnosti. Zato su nezaposleni – gledajući po radnom statusu – siromaštvu znatno izloženiji nego umirovljenici. Kao što je i logično, najmanjem su riziku izložene osobe u radnoj dobi, zaposlene.
Ukupni rizik od siromaštva u Hrvatskoj je nešto viši od 20 posto, no kako su posljednji relevantni podaci iz 2010. godine, nije nerealno pretpostaviti da su se stvari promijenile, nagore. Posebno je nepovoljno to što su mladi od 18 do 24 godine u višem od prosječnog rizika od siromaštva.
Po mojem sudu, ovi podaci ukazuju na sustav vrijednosti kojeg se treba držati tijekom prevladavanja i zaokretanja negativnih socijalnih trendova. Solidarnost, svakako, ali s onima koji si ne mogu sami pomoći, s onima koji su pali, a ne mogu se dići. U suprotnom, solidarnost je puka lamentacija.
Puko privlačenje pažnje na “dobre namjere”, a koje se – budući da su orijentirane na sve i svakoga – i ne mogu ostvariti.
Trendovi će se teško okrenuti ne preuzme li svatko prije svega odgovornost za svoju sudbinu, ne prihvati li rizik i neizvjesnost samostalno, ne pokuša li se prvo sam izvući. Uostalom, nedavno je jedna od “zaštitničkih” udruga ponudila pomoć poduzetnici Ivi Majoli dođe li do ovrhe njezina stana na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Valjda je jasno da je taj način rješavanja dužničke krize apsurdan i kontraproduktivan. Zapravo, riječ je o rušenju sustava.
Kad se malo bolje razmisli, izgleda da je i dobro da predsjednik RH nema instrumentalne ovlasti. Zapravo je i dobro da on, kao predstavnik države, realno ne može ponuditi paternalističku politiku – preuzimanje brige za sve. Bilo bi to, iskustvo pokazuje, neefikasno. Ali da može s pozicije svog autoriteta afirmirati realne vrijednosti. Odgovornost je, utoliko, i na predsjednikovim vijećima da raspravljaju o onome što je smisleno, a ne o onome što je parcijalno, jednostrano a što netko – na primjer mediji – žele čuti.
* autor je direktor i glavni urednik financijsko-poslovnog mjesečnika Banka i član Gospodarskog vijeća Predsjednika RH
