Vrt, barem unatrag petnaestak koliko ga uređujem, uza svesrdnu pomoć čitatelja i suradnika nastoji neprestano promovirati kreativne i poduzetne, kako one koji su hobistički uzgojili i jedan krasan cvijet, a pogotovu one koji su svoju zaljubljenost, vještinu i nadahnuće uspjeli pretvoriti u posao.
Dobrim primjerima, smatram, mijenjamo se na bolje i sami, a jedino se tako, vjerujemo, može doista mijenjati i svijet. Baš sam se, stoga, obradovala što supruga omiljenoga nacionalnog idola nije samo još jedna manekenka ili neka slična šetačica ničega nego što radi nešto kreativno. Lijepo. Autorsko. Bili su ponosni i njezini zaposlenici, jer nam inače ne bi ni skrenuli pozor na gazdaričine aranžmane o kojima sam u posebnome Večernjekovu, prvome takvome zelenome prilogu, s velikim veseljem napisala k tome i ekskluzivnu! reportažicu.
To sam više bila razočarana pozivom čitatelja kako "ideja možda je gospođina, ali ruke nikako nisu". Druga je mušterija jednostavno vidjela kreatoricu kako svoju kreaciju iznosi iz te i te cvjećarnice. Zatim se javila cvjećaričina majka, nipošto ne želići "nauditi kćerkinu poslu odnosno pokvariti odnos s mušterijama, ali samo da znam da nije sve tako kako smo napisali". Zatim je stigla i e-pošta slična sadržaja. A potom nam se javila i sama mlada cvjećarica koja je odlučila javno reći kako je, pa kud puklo da puklo, cvjetna kreacija potpisana tuđim imenom ipak njezina. Istine i javnosti radi otputili smo se na razgovor drugoj, pravoj autorici te zatražili i očitovanje prve autorice. Osim što su oduševljene minimalističkim i šibama, obje su uvjerene da je svaka od njih sama autorica.
Da smo novine kakve nismo, priča o autorstvu cvjetne kugle završila bi nedvojbeno i prvi put jer tako je malo dobrih, pozitivnih priča! a kamoli ne bi drugi put s takvom žutom poslasticom, na naslovnici ili bar kao (jedno)dnevni šlager. I svi bi, čim zatvore novine ili do druge slične prilike, sve zaboravili. Hoćemo li je i mi zaboraviti? Uz drastičnije nenamjerne novinarske pogreške, prisjećam se i kako smo sličan primjer imali prije nekoliko godina objavivši radionicu u stripu kako načiniti adventski vijenac od sušenih sjemenki. U redakciji se pojavio pravi autor s mjerodavnim certifikatom da je taj vijenac zapravo njegova kreacija.
Pred prijetnjama sudom zbog krađe ideje, već smo naveliko pripremali nastavak priče, kadli je prva autorica donijela izvornik iz stranog žurnala otprije nekoliko godina odakle su ideju "skinuli" oboje "autora". I najnoviji bismo primjer mogli približiti komičnoj jednočinki "Autori" koju smo amaterski glumili u mladosti na tragu Pirandella igrajući se teatra na maloj seoskoj pozornici. Osim što bi se pozornica danas zacijelo zvala stejdžom, bekstejdž je, čini se, još isti.
U našemu malom selu, istina, nema više tko glumiti, ali se u velikome selu i naveliko glumata. I autorstvo, zašto ne? Jeftin ceker od rogoza s placa na koji dvije svilene ruže i dvije šljokice nakelji gospođa supruga nacionalne nogometne ex-zvijede pretvara se u skupu kreaciju "s autorskim potpisom". Dok se u nas "autoriziraju" cijele tvornice - jer takva su, navodno, vremena - i uopće se rado kiti tuđim perjem, koje je i sinonim i za novac i za odjeću, je li uopće važno ako se tkogod tu i tamo okiti i tuđim cvijećem? Pa u čemu je problem? Pa ne fotkaju li glammediji crocelebrityje u "njihovim" vrtovima i stanovima te "njihovim" kuhinjama preporučujući recepte koje nisu ni vidjeli, u sponzorskim autima?
Znam kakav je osjećaj kad ti "poduzetni" ukradu i ideju, i tekst (skupa s prijevodom i ilustracijama), pa i cijelu knjigu na kojoj je preadno radio mnogoljudni tim. Ali što gnjavimo s autorstvom cvjetnog buketića i što želimo istjerati je li ta kugla šarena poput šarene laže ili nečije autorstvo? Ne iz zločestoće niti zbog olakog odnosa ili nepoštavanja ljudi, nego iz principa. Jer ako ni mjerodavni nisu baš sigurni, valja rasvijetliti moguće zakonodavne dvojbe, ako ih ima, kako bismo se lakše složili oko moralnih, svakidašnjih ljudskih.
Mogli bismo se zauvijek složiti s Krležom da "ni med cvetjem ni pravice", ali ne znači da time automatski pristajemo na onu Rojsovu "tko je jamio, jamio je". Maloj i mladoj cvjećarici po uvriježenu bi mišljenju jednostavnije bilo šutjeti i dalje dobro tržiti onima koji mogu platiti, ali je mlada kreativna poduzetnica, zacijelo čitateljica Ivanine "Šume Striborove", te joj je, valjda u nekom trenutku prelomivši u sebi što joj je važnije, draža vlastita nesreća nego sva sreća ovoga svijeta i zaključila je kako želi da se zna da su u cvjetnoj kugli njezine ruke. Kako će dvije autorice riješiti konkretno autorstvo, prepuštamo njima. Obje su pametne i kreativne mlade žene, a rezultat je njihove suradnje doista odličan i nesporazum bi mogao biti povod zajedničkoga probitka. Bit će šteta ako se, neovisno što paragrafi kažu, u sudaru oko autorstva, odnosno zamisli, ideje te izvedbe, izgubi sama kreacija.
No posve razočarana ne tek privatno i ne jedina bit ću ako nas ovakvi pojedinačni, ne više samo privatni nego i javni primjeri, ne ponukaju da zaštitimo još posve nezaštićeno nacionalno, narodno intelektualno vlasništvo od kakvih jestvina do rukotvorina u različitim materijalima te uskrsne li ono uskoro pod kapom multinacionalnoga kapitala u skupim i, dakako, zaštićenim brendovima.
