Da bi se u Hrvatskoj nešto proslavilo, najprije mora biti uništeno! Tko je ikad obratio veću pozornost na reljef od keramike utisnut u ugao kuće na Jelačić-placu u Zagrebu, pokraj koje se ide na Dolac po ribu i rotkvice?
Naravno, svi smo ga vidjeli, ali kako je bio postavljen visoko, izvan dosega oka, nikad ga nismo dobro vidjeli. Gotovo da su uočljiviji bili inicijali vlasnice krojačnice iza reljefa, u kojoj su se za bivše države šile haljine za Jovanku Broz.
S nestankom Jugoslavije i izostankom dvorskih narudžaba, nestali su orijentiri s prozora, pa sjajne smećkasto-bijele obnažene figure na žućkastoj podlozi ostadoše još izgubljenije.
Kako je bilo s pogledom na reljef ni na nebu ni na zemlji, tako je bilo i sa znanjem o njemu. Svi su tobože znali sve, a zapravo se nije znalo ništa pouzdano. Čulo se da ga je napravio majstor Ivan Meštrović (Vrpolje, 1883., South Bend, SAD, 1962.) u “prvoj fazi”, negdje oko 1905., kad je pred HNK-om u Zagrebu ukopao svoj “Zdenac života”.
Kako ga je i kada (točno) napravio, tko je izradio keramičke ploče, gdje su ispečene, tko je reljef sastavio, zašto Meštar ni prije ni poslije nije stvorio ništa slično? - na ta pitanja nije bilo preciznih odgovora. Kako čitam u novinama, u svojoj ga knjizi o Meštroviću i secesiji spominje povjesničarka umjetnosti Irena Kraševac, s godinom nastanka 1907.
Tako je bilo sve dok se netko nije sjetio da bi bilo vrijeme da se fasada s reljefom obnovi. Za obnovu su nužne skele, a kad su one postavljene, reljef se našao na dohvatu ljudskog oka i napokon ga se moglo svojski pogledati.
I viknuti “Avaj”! Ne zbog otkrivene ružnoće prikazanih staračkih figura, nego zbog stanja u kojem je reljef zatečen. Bio je prošaran pukotinama, na spojevima su zjapili procijepi, ploče su izašle iz ležišta, mjestimice se oljuštila glazura... a primijećene su i rupe što su ih navodno prouzročili postavljači skela.
Oronula majolika preko noći je postala nacionalna tema o kojoj svi brijači, od Tovarnika u Srijemu do Plata u dubrovačkom zaleđu, imaju svoje mišljenje. Da artefakt na nekadašnjem krojačkom salonu nije propao, prema njemu bi ostale ravnodušne čak i prodavačice cvijeća na Splavnici. Nikad te vrijedne žene ne bi saznale da su godinama radile pod nogama smeđih “Seljaka”, jer i taj je naziv postao općepoznat tek sada, kad su se tobožnji seljaci počeli raspadati.
U dreci koja je dignuta posebno su glasni oni koji su za reljef i njegovo čuvanje najodgovorniji, a to su stanari i vlasnici basnoslovno skupih stanova u zgradi s reljefom. Mjesto da se pokriju ušima po glavi i budu sretni što ih još nitko nije pozvao na odgovornost zbog nebrige za fasadu vlastite zgrade (u kojoj su se skućili nakon što je ona oduzeta izvornim vlasnicima), oni optužuju sve i svakoga, a najviše one za koje se boje da bi mogli pobijediti na predstojećim izborima.
Među ostalima, za pucanje fasade okrivljena je gradska uprva, jer da je dopuštala razorne koncerte na Trgu, a kriv je, nećete vjerovati, i Franjo Tuđman! Prva pukotina na reljefu, kako je zapazila stanarka J. Č., “nastala je 90-ih, kad je Tuđman održao govor”!
No, tu storiji o “Seljacima” još nije kraj. Najuglednija hrvatska povjesničarka umjetnosti, pramajka svih naših današnjih kunsthistoričara, dva mi je puta rekla da reljef na Jelačić-placu uopće nije djelo Ivana Meštrovića! Avaj!
