Ne znam što se dogodilo s April. Prije dvije godine, sasvim slučajno, našla se u mom susjedstvu, neko vrijeme se putem medija mogla pratiti njezina sudbina, a onda, kada su se pojavili novi naslovi pod egidom “senzacionalno!, ekskluzivno!, nikad viđeno!”, od nje je ostao valjda jedino trag u golemom birokratskom aparatu. Onakvome koji o svim sudbinama progovara istim činovničkim jezikom. Zaprimljena u prihvatni centar za strance i azilante u Ježevu tad i tad, otpuštena tad i tad. April E. u Hrvatsku je došla s Filipina, točnije rečeno, pobjegla jer su je ondje pokušali nekoliko puta kamenovati i silovati, a kako je njezin partner bio Hrvat, par je pomislio da će ovdje pronaći mir. U rodnom zavičaju još su je optužili i za tsunami, koji je nesretno selo poharao u vrijeme dok su ondje vodili maleni dućan u mjestu, kao i za još neke neobjašnjive a nepovoljne situacije za cjelokupno stanovništvo.
Na rubu pameti
Sve bi to zvučalo potpuno na rubu pameti da se o April ne kaže još jedna ključna rečenica koja bi mnogim ljudima objasnila mržnju prema toj jednoj osobi, sposobnoj da samo svojim postojanjem izazove tsunami. April je, naime, transrodna osoba. Zbog te činjenice, vjerujem, u ovom trenutku mnogi će odustati od daljnjeg čitanja teksta jer, na žalost, za veliki broj ljudi riječ transrodna u stanju je poništiti riječ osoba. Tako je April, nakon što joj je odbijen zahtjev za produljenje boravka u Hrvatskoj, gdje se ispočetka činilo da je pronašla mir i izbjegla životnu opasnost, završila u prihvatnom centru zatvorenog tipa s ogradom visokom četiri metra, u mom susjedstvu. Kada se pobunila jer su je smjestili u zajedničku prostoriju s muškarcima, policajac koji ju je dopratio izjavio je da se “ne radi ovdje ni o kakvoj ženi, nego o muškarcu”. Problem, čini se, nije samo u jednom policajcu koji se slijepo drži slova zakona nego i u načelniku prihvatnog centra Ježevo koji u jednom intervjuu za sebe kaže da ga u čitavoj zbrci oko stranaca ne zanima složen problem migracijske politike, već je njegovo da djeluje: “Ja sam represivni aparat i nije istina da mi Hrvati ne volimo strance, mi smo otvorena zemlja, pa non-stop smo bili pod tuđom vlasti. Ni sada nam neće smetati netko dobronamjeran.” Uoči obilaska centra, kada i sam načelnik priznaje kako ustanova nema neke posebne uvjete koji bi strancima dok čekaju deportaciju ili odobrenje azila prikratili vrijeme, nastavlja: “Imamo dvije socijalne djelatnice, ali nismo dužni raditi s njima jer tu ostanu od nekoliko dana do tri mjeseca. Imamo knjižnicu, nekoliko društvenih igara, igralište na kojemu mogu biti nekoliko sati dnevno. Ali nemamo ni koševe ni golove. Javljao sam se svima za pomoć, ali nikoga nije briga. To je bila dužnost Europske unije pa ništa nisu napravili. Ali neka, ljudi se još najbolje zabave kad improviziraju.” Sada nije teško zamisliti kako jedna osoba, kojoj možda za koji dan prijeti novo kamenovanje, kojoj se život urušava, kojoj su poništena osnovna ljudska prava, u centru zatvorenog tipa improvizira najbolju zabavu. Kao i to da joj je posve jasno da Europska unija nije napravila to što je trebala, ni koševe ni golove, uvijek nas ta Europa zafrkne, ili dok promatra dvije socijalne radnice koje njoj nisu dužne ama baš ništa. Ipak su svi oni skupa represivni aparat i u njega ne treba polagati puno nade. Međutim, postoji i ovaj drugi aparat, koji represivcima daje smjernice i određuje kako će se ponašati te uopće odgovoran je za život i njegovu kvalitetu osoba koje su imale tu nesreću da budu tražitelji azila.
Tako sam se opet neki dan sjetila April. Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta upravo je propisalo uvjete za tražitelje azila. Osim što azilanti trebaju naučiti osnove komunikacije na hrvatskom jeziku, prepoznati i naučiti opisati njezine simbole, znati da ima predsjednika, Sabor i Vladu (detalja tog znanja bolje ih je poštedjeti) te prepoznati kojim narječjem govore stanovnici županije u kojoj tražitelj azila ili azilant boravi (to je velik izazov), upućeni su i u kulturu. Tada dolazimo do najzanimljivijeg dijela, odnosno popisa osoba iz kulturnog, javnog i sportskog života o kojima bi azilanti trebali nešto naučiti.
Nesretni stanovnici Ježeva
U tom cijenjenom društvu koje bi trebalo valjda biti sažimanje najboljeg od Hrvatske, između ostalih, nalaze se i Marko Marulić, Miroslav Krleža, Andrija Mohorovičić, Julije Klović, Stjepan Radić, Franjo Tuđman, kao i Ivica i Janica Kostelić. Ne želeći uvrijediti nikoga od mrtvih i živih velikana, ali uza sve stvarne probleme na ovom svijetu, uza svu muku koju netko poput April prolazi, što će joj pobogu znanje o Janici Kostelić. Ovako su stvari postavljene: mlada žena koja najveći dio svog života jezdi na dva plosnata trupca, ganja minute od točke “a” do točke “b”, stanje čijeg je koljena nasilno zauzelo dio memorije u mom mozgu iako me to ni najmanje u životu ne zanima, iz obitelji čija je opsesija da budu prvi, prvi i samo prvi, čiji patrijarh (u antropološkom smislu riječi) ne želi plaćati poreze u Hrvatskoj, žena koja, uostalom ni sama, vjerujem, ne zna za što je radio Mohorovičić, ni tko se još sjeća, Marulića, kao i ostale prevažne stvari o nama.
“Ja bum skijala, pa kaj bu bu.” Glasovita je Janina rečenica, s pravom ili ne, od nje nitko u tom jezično-kulturnom području i ne traži više. Ali zato, želeći nešto bitno reći i sumirati o svima nama, od “Molitve suprotiva Turkom” do petog Kristalnog globusa, stručnjaci iz Ministarstva baš su se sjetili nesretne stanovnike centra Ježevo podučiti biranoj kulturi. Pri integraciji u ovo društvo gdje se znaju dužnosti Europske unije, gdje se najbolje zabavlja improvizirajući, gdje načelnik centra samozadovoljno govori kako im ni u jednom hotelu nije kao u Ježevu, možda je Krleža jedini pravi odabir. Ali ne toliko za azilante, koliko za načelnika, sastavljače uvjeta iz Ministarstva, dvije socijalne radnice koje nisu dužne nikome ništa. A i sportaši, zašto bi oni bili izuzeti, zašto bi bili gori od najcrnjeg stranca kad nas već ionako ponosno predstavljaju u svijetu. Barem Banket u Blitvi, banketić, samo prvi dio. Neka budu primjer i uzor svima koji u ovoj vrijednoj kulturi žele pronaći svoju novu domovinu pa, kad su se već našli na popisu najboljih od 15. stoljeća do dana današnjeg, neka barem o svojim prethodnicima znaju toliko da s integriranim emigrantom budu u stanju zapodjenuti kulturan razgovor.
