Srbi pravoslavci ovog su vikenda slavili Vidovdan. Stoljećima je taj blagdan bio sinonim za obilježavanje Kosovske bitke. U kojoj Srbi prije više od 600 godina (1389.) nisu pobijedili Turke. U posljednjem desetljeću izgubili su rat i od Albanaca. Kosovo više nije dio Srbije. A ono malo preostalog utjecaja pokušavaju predstaviti pobjedom. Više na to ne nasjedaju njihovi sunarodnjaci. Smatraju se izdanima. Zbog toga su u subotu, na Vidovdan, na kosovskom Gazimestanu izviždali “svoga” predsjednika Tomislava Nikolića.
Poučeni iskustvom da nije dug put od “iskrivljivanja povijesti” do gubitka teritorija, Srbi u BiH nisu prepustili slučaju obilježavanje stogodišnjice Sarajevskog atentata. Pucanj 28. lipnja 1914., na Vidovdan, srpskog pripadnika Mlade Bosne Gavrila Principa na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda predstavili su kao herojski čin. One koji tako ne misle optužili su za reviziju povijesti. U svom dijelu BiH organizirali su niz manifestacija kojima su ispričali svoju istinu. A sve u cilju ojačavanja teritorija Republike Srpske, koji bi i zbog izgubljenih kosovskih teritorija Srbima u međunarodnoj trgovini mogao biti kompenzacija. I to tako što bi svjetski vladari odobrili odcjepljenje RS-a od BiH. Ovoga puta Srbima to, prije svega, ne dopuštaju Bošnjaci (muslimani).
Zbog takvih političkih igara i svađa unutar BiH obilježavanje Sarajevskog atentata bio je fijasko. Bilo je to daleko od najavljivanog svjetskog festivala mira. Umjesto prvobitno zamišljenog summita svjetskih državnika, proteklog vikenda u Sarajevo su došli tek regionalni predsjednici. Ključne europske zemlje poslale su niža izaslanstva, odnosno diplomate.
Oprezni svjetski čelnici nisu htjeli svojim dolaskom u Sarajevo slati bilo kakve poruke koje bi se mogle dvojako tumačiti. Svi su svjesni da unutar BiH ne postoji minimalan konsenzus ni oko bliže ni oko dalje povijesti. Sarajevski hitac Gavrila Principa ispaljen prije sto godina, koji je bio okidač za Prvi svjetski rat, i danas i te kako izaziva prijepore.
Istog dana kada je svirala Bečka filharmonija u Sarajevu Srbi su održali svoju vjersko-nacionalnu svečanost u Andrićgradu (Višegrad). Glazba iz sarajevske Vijećnice i Kusturičina Andrićgrada nije nadglasala bosanskohercegovačke političare. U funkciji budućih ratova žestoko su branili istinu o tome je li Gavrilo Princip terorist ili heroj.
Za razliku od BiH, neki od ključnih aktera Velikog rata, Austrija, Njemačka i Francuska se povezuju. Mala BiH se i zbog toga dijeli. Dok Srbi i Bošnjaci ratuju za svoju istinu, Hrvati su nekako po strani. Iako je austrougarska vladavina umnogome obilježila i hrvatsku povijest. Mnogi Hrvati u to doba podržavali su ideju trijalizma, odnosno reorganizaciju Austro-Ugarske po kojoj bi Južni Slaveni, dakle i Hrvati, postali treća federalna jedinica u toj dvojnoj monarhiji. Za tu ideju zalagao se upravo Ferdinand. Protiv su pak žestoko bili Mađari. Ali i Srbi. Prema nekim povjesničarima, to je bio pravi povod za ubojstvo Franje Ferdinanda.
Priliku velikog spektakla obljetnice Sarajevskog atentata u funkciji mira BiH nije znala iskoristiti. Baš kao što nije znala izvući pouke iz Prvog svjetskog i svih prijašnjih i kasnijih ratova. Zbog toga će opasnost od nekih atentata visjeti i nad idućim naraštajima.
Kada već nisu pronađene pouke u 28. lipnju i dalekim ratovima, onda bi možda mogle u 1. srpnju i bliskoj povijesti. BiH danas mora slaviti prvu godišnjicu kada joj je Europa došla na granice. Zbog mira u regiji, treba priželjkivati brzu “okupaciju” EU na BiH. Nije to više ona Europa sa svojim carstvima iz nekih prošlih stoljeća. Nitko više od njih ne pomišlja na kolonijalan odnos prema BiH. Danas je svi žele kao svoju ravnopravnu, EU članicu. Kako bi postala dio te velike obitelji, BiH se mora umjesto borbe za bolju prošlost okrenuti slavljenju budućnosti. U protivnom, ostat će sama na “brdovitom Balkanu”. Poput bombaša samoubojice. Ne bori se više za “mladu Bosnu” s Gavrilom Principom i sličnim “ratnim herojima”. Baš kao što ni Sarajevo više nije Valter. Bruxellesom se danas brani Sarajevo. “Das ist Europa?!”.
Kosovo nije, za razliku od onoga što se tendeciozno kaže u ovom tekstu, za Srbiju izgubljeno. To će biti tek onda, i ako, zvanična Srbija prizna Kosmet kao od nje nezavisnu državu. Dotle će biti povuci-potegni, ali od nezavisnosti ne može ništa biti. A hoće li Kosmet za Srbiju biti zauvek izgubljeno? Što se mene tiče to se može dogoditi jedino zbog demografije, i nikako drugačije. naime, Kosmet je privremeno silom otet iz srpskog državotvornog prostora i isto tako silom, kad se promene odnosi među glavnim silama u svetu, imože i da se vrati. Jedino, kad se ti uslovi steknu, a steći će se, jedino je pitanje hoće li biti ikoga da to želi da uradi! To je najveći srpski državotvorni problem u ovom trenutku. Hrvati neka ne budu zluradi jer je kod njih identično! Zločinom su ispraznili krajeve pod svojom kontrolom od Srba i šta sad imaju od toga? Imaju zločin koji će ih proganjati stalno u budućnosti, i imaju neke potpuno puste krajeve koji će, ili ostati pusti, ili se naseliti u njih izbeglice iz Trećeg sveta.