To izgleda kao da je koordinirano. Prvo je potpredsjednik Vlade Branko Grčić izjavio da su “banke problem u Hrvatskoj”, a samo koji dan poslije Gordan Maras, ministar malog i srednjeg poduzetništva, dodao je da “banke nemaju sluha” (za projekte koje bi trebalo podupirati). A on, dakle, ima? Sluha. Za projekte. I Grčić je spominjao da “ima jako puno projekata, ali poduzetnici teško dolaze do novca”.
Možda, dakle, i nije koordinirano s obzirom na razinu analize i argumentacije koju su ministri ponudili. Možda im je naprosto uletjela retorika, pogotovu Marasu. Učinilo im se zgodno okriviti banke. Nisu prvi. Da ne spominjem ideološke propagandiste; i predsjednik je Josipović nedavno locirao siromaštvo ondje gdje ono nije – u problemima s otplatom kredita i na tome jahao i dalje iako je upravo na skupu koji je sam organizirao Danijel Nestić bjelodano pokazao da su obveznici po kreditima imućniji dio stanovništva. I ministar Linić svako malo banke napada, a ponekad – što je bitno – i brani. Na primjer, kad je bila riječ o restrukturiranju poduzeća hvalio je suradnju s bankama.
Sve bi bilo u redu da se ministri služe podacima, a ne “sluhom i njuhom”. A gledajući podatke nije neutemeljena ideja da banke, paradoksalno i sasvim suprotno onome što ministri tvrde – previše kreditiraju poduzeća. Proistječe to, naime, iz analiza Hrvatske udruge banaka koje je u časopisu Banka sintetizirao mladi ekonomist Milan Deskar Škrbić.
Prije svega, kad se govori o tzv. bijegu kapitala, Deskar Škrbić uočava da su Estonija i Slovačka ipak već postigle bruto proizvod pretkrizne razine unatoč tome što su financijske institucije (banke) u tim zemljama razmjerno najviše razduživale svoje inozemne obaveze. Treba li podsjetiti da su se hrvatske banke minimalno razduživale prema inozemstvu, a da je pad proizvodnje među najvećima, odmah iza Grčke.
Hrvatska predstavlja iznimku, ističe Deskar Škrbić, po još jednom pokazatelju – po tome što je u krizi zabilježila rast kredita poduzećima. A to nije zaustavilo pad proizvodnje. Kako to, pita se autor.
Stvar je u tome da na hrvatskom kreditnom tržištu zaista dominira potražnja za kreditima, ali u tome – što smo već iskusili – prednjače loša poduzeća. Hrvatske banke zadovoljavaju tu potražnju zahvaljujući tome što su dobro kapitalizirane i snažne, snažnije i kvalitetnije nego ostali dio gospodarstva, piše Deskar Škrbić. Umjesto da čiste tržište, da puste u stečaj poduzeća koja nisu u stanju ispunjavati svoje kreditne obaveze, banke im nastoje pomoći, i to je onaj dio koji ministar Linić zapravo cijeni. Hrvatska narodna banka ih zbog toga kažnjava, piše Poslovni dnevnik, čak i kad se banke uspijevaju naplatiti od sudužnika i jamaca, spašavajući svoje plasmane, no to je sasvim druga priča.
Bitno je da su banke u Hrvatskoj, koliko god se to nekom svidjelo ili ne svidjelo, socijalni amortizer. Uostalom, prije nekoliko godina, kad je kriza erumpirala, upravo su banke spasile državni proračun. Danas održavaju na životu poduzeća, što je pogrešna politika gledajući iz radikalno protržišnog kuta, no s obzirom na okolnosti u pravosudnom sustavu i javnosti, vjerojatno je to jedina moguća politika.
Naime, pokušavajući barem za neko vrijeme održati i poduzeća upitne perspektive (na primjer dok se ne restrukturiraju ili dok ne krene rast nekih drugih poduzeća), banke gledaju kako da spase svoja potraživanja. Od sudova se nije nadati da će probleme s naplatom raspetljavati u “razumnim rokovima”. Uostalom, stvara se atmosfera da, kad banke dolaze naplatiti dugove, kao da dolaze pljačkaši.
A taj novac nije njihov, nego njihovih štediša, koje su one dužne štititi razumnim posuđivanjem. Oslanjajući se pritom na formalni sustav i moralni princip prema kojem dugove trebaju vraćati. A koji je u Hrvatskoj destruiran propagandnom hajkom. Valja još dodati da ni kamatne stope poduzećima ne rastu s obzirom na to kakva je potražnja za kreditima. Pa banke uspješnost poslovanja održavaju (nastoje održati) smanjivanjem troškova, što znači i smanjivanjem kamata na štednju.
Tako stoje stvari. I sad su banke problem?! Podsjeća to na onaj stari vic o Bobiju i Rudiju. Sretne Bobi Rudija kako traži sat ispod ulične svjetiljke. A gdje si izgubio sat, pita? Pa u parku, ali tamo se ne vidi. Tako i političari traže rješenje gdje se vidi – da ga nema.
* autor je direktor i glavni urednik financijsko-poslovnog mjesečnika Banka
