Vozio pijan pa zgazio dijete. Ubila motociklista otevši mu prednost, a nije ni trebala biti za volanom jer je maloljetna pa još ni nema vozačku dozvolu. Prebrzo je vozio neregistrirani automobil, u vrijeme dok mu je vozačka dozvola bila oduzeta zbog ranijih teških prekršaja, pa je sletio s ceste i ubio sebe i suvozačicu. Ovaj crni niz mogli bismo, nažalost, nastaviti u nedogled. Prometne nesreće s poginulima i teško ozlijeđenima, a na kojima stoji potpis ponavljača ozbiljnih prometnih prekršaja, svakodnevno pune medije. Tim se vozačima brzina ni alkohol ni otimanje prednosti ni vožnja bez dozvole nisu dogodili, oni očito to rade često. Odnosno, radili su – oni koji su u nesreći i sami stradali. Nakon svake takve nesreće nameću se pitanja o stanju svijesti vozača koji se u prometu tako bezobzirno ponašaju. Misle li vozači koji često voze brzo, pijani ili drogirani da ih policija neće uhvatiti, da se nesreće ne događaju ili da se njima ne mogu dogoditi, otkrila nam je prometna psihologinja mr. Ljiljana Mikuš, prof. psiholog.
- Vjerojatno ne razmišljaju o posljedicama do kojih može doći zbog brze vožnje pod utjecajem droga i alkohola. Sredstva ovisnosti djeluju negativno upravo na one čimbenike koji su važni za sigurnu vožnju: produljeno je vrijeme reakcije, problemi s koordinacijom pokreta, loše se procjenjuju vlastite sposobnosti za vožnju, smanjena je mogućnost prepoznavanja rizičnih situacija u prometu, gubi se kontrola, mogu nastati perceptivne i kognitivne obmane. Smanjena je kritičnost i takve osobe ne zabrinjava mogućnost kazne, ne brinu za posljedice, osjećaju se nedodirljivi, nepobjedivi, svemoćni. Kažnjavanje ne pomaže: zašto bi se osoba koja je pod utjecajem alkohola i droga brinula o kazni, kad nije zabrinuta zbog mogućnosti da uništi svoj ili tuđi život? – pojašnjava naša sugovornica.
Nacionalnim planom sigurnosti cestovnog prometa RH za razdoblje 2021 – 2030, nastavlja, predviđeno je provođenje preventivno-edukativnih i promidžbenih aktivnosti u cilju podizanja svijesti o opasnostima konzumacije alkohola, droga i lijekova i upravljanja vozilom. Potrebno je istražiti razloge zbog kojih vozači ugrožavaju sebe i ostale sudionike u prometu kršenjem propisa vezanih za konzumaciju alkohola, droga i lijekova, kao i razloge zbog kojih ponavljaju prometne prekršaje. Trebalo bi u zakon uvrstiti obvezu pregleda i edukacije vozača kako bi se promijenilo njihovo ponašanje.
- Iako se zna da su za većinu prometnih nesreća odgovorni ljudi, nedostaju istraživanja koja bi uzela u obzir psihofiziološke, emocionalne, kognitivne, motivacijske i socijalne aspekte ljudskog funkcioniranja koji su rizični za događanje prometnih nesreća. Ne postoji ustanova, institut ili istraživački centar koji bi okupio prometne stručnjake različitih profila s ciljem znanstvenog pristupa ovoj problematici – ukazuje prof. Mikuš.
Smatra kako se odgovorno i savjesno ponašanje prema sebi i drugima usvaja socijalnim učenjem koje počinje od ranog djetinjstva. Obitelj je prvo mjesto u kojemu se oblikuju vrijednosti i stavovi, te uči kontrola emocija i ponašanja, u svim aspektima života, pa tako i u prometu.
- Važno je da pozitivni stavovi prema vožnji i ponašanju u prometu budu sustavno poticani i usvajani od najranije dobi, tijekom školovanja, do stjecanja vozačke vještine u autoškoli, ali i kasnije, društvenom promocijom socijalno poželjnog ponašanja u prometu. Međutim, ne postižu sve odrasle osobe psihosocijalnu zrelost, nemaju svi usvojene pozitivne vrijednosti i stavove i ne ponašaju se svi odgovorno i savjesno. U prometu postoji određeni broj ponavljača prometnih prekršaja (recidivista) na koje kazne nemaju utjecaj i koje možemo smatrati prometnim zlostavljačima. Ponekad se radi o ljudima čijom strukturom ličnosti dominiraju agresivnost i impulzivnost, a to su trajne i relativno stabilne osobine ličnosti koje utječu i na ponašanje u vožnji. Takve osobe traže uzbuđenje u brzoj vožnji, nestrpljivi su, razdražljivi, ljuti, natječu se s drugim vozačima, ignoriraju tuđe potrebe, ne vode računa o ranjivim sudionicima u prometu. Može se raditi o osobama koje slabo kontroliraju svoje ponašanje, posebno u situacijama nelagode, konflikta i opasnosti. Ponekad su to osobe koje ne poštuju društvena niti bilo kakva druga pravila, zbog nepostojanja empatije (brige i suosjećanja za druge ljude), ovisnosti o alkoholu i/ili drogama, psihosocijalno nezrelim osobama, psihopatski strukturiranim ličnostima – navodi mr. Ljiljana Mikuš.
Na promjenu njihovog ponašanja – ukazuje - osim kažnjavanjem, može se djelovati i uvođenjem psihosocijalnog tretmana ili intervencije pomoću kojih recidivisti mogu steći uvid u vlastito ponašanje, suočiti se s posljedicama neprihvatljivog ponašanja u prometu, osvijestiti i procijeniti subjektivne čimbenike koji su rizični za sigurnu vožnju, naučiti važnost suradnje i komunikacije s drugim sudionicima u prometu, općenito razvijati pozitivne stavove i motivaciju u odnosu na prometnu sigurnost.
- Problemi su što psihosocijalne tretmane mogu provoditi samo posebno educirani stručnjaci, njihovo provođenje je relativno skupo i nema uvijek zadovoljavajuću učinkovitost. Ono što bi zaista trebalo učiniti jest pružiti stručnu psihološku pomoć žrtvama prometnih nesreća i članovima njihove obitelji, organizirati radionice u kojima bi naučili kako se nositi s tugom, strahom i tjeskobom povezanom s iznenadnim gubitkom člana obitelji ili drage osobe, te uz stručnu pomoć ponovno strukturirali i osmislili svoj život. Posebno je važno u situacijama iznenadnog gubitka u obitelji pružiti pomoć djeci – napominje Lj. Mikuš.
Na djecu valja paziti i kad su u automobilu, a vi se na cesti susretnete s agresivnim vozačem koji pokušava isprovocirati sukob – bilo zbog žurbe, samodokazivanja ili pogrešnih postupaka drugih vozača - kada može doći do potencijalno ili stvarno opasnog ponašanja i agresije. Agresivno ponašanje predstavljaju verbalne ili fizičke reakcije izvedene s namjerom da se nekom drugom nanese šteta ili povreda, bez obzira na to je li namjera do kraja realizirana. Agresiju karakteriziraju osjećaji ljutnje, bijesa, gubitak kontrole i nametanja svojih pravila ponašanja drugim sudionicima u prometu, ne vodeći računa o njihovim pravima. Primjeri agresivne vožnje su: prebrza vožnja, vožnja na premalom razmaku iza vozila, ne ustupanje prednosti prolaska, slalom vožnja, pretjecanje s desne strane, nepropisno i nesigurno mijenjanje prometne trake, nezaustavljanje na znak „stop“, nervozno trubljenje, „blicanje“ svjetlima.
- Agresivna vožnja mogla bi postati sve veći problem u prometu. Često se govori o cestovnom bijesu koji označava ekstremno agresivnu vožnju koja uzrokuje incidente ljutnje usmjerene na druge vozače, vozila ili objekte. Na agresivno ponašanje drugih ljudi moguće je reagirati na nekoliko načina. Možemo uzvratiti sličnim ponašanjem, verbalnim ili fizičkim, ali to nikako ne bih preporučila jer postoji realna mogućnost da pogoršamo već opasnu situaciju. Osjećaj nemoći, ljutnje i bijesa koji se javlja u takvim situacijama možemo smanjiti galamom i psovanjem, vodeći računa da dodatno ne uzrujamo osobe koje su s nama, posebno ako su u blizini djeca. Ako je komunikacija s agresivnom osobom neizbježna, nastojte ostati mirni i sabrani, nemojte dopustiti da vas preplave bijes ili strah, kontrolirajte svoje reakcije i ponašajte se asertivno. To znači da zastupate svoje mišljenje i stavove, ali bez štete za druge ljude. Bijeg od agresivne osobe također je opcija, ali, s pravom se možemo zapitati kako bi izgledao svijet u kojemu nitko ne reagira na agresivne pojedince – zaključuje Ljiljana Mikuš.
Jasno je da oni koji novcem ili utjecajem izbjegnu konkretniju kaznu neće prestati raditi teške prekršaje jer vide da mogu nekažnjeno divljati i dalje. No, neki su i kažnjeni, pa opet nastave po starom. Zašto?
- Namjera zakonodavca da strogim kažnjavanjem neprihvatljivog ponašanja u prometu promijeni ponašanje vozača nije uvijek uspješna na način kako je zamišljena. Općenito, kažnjavanje nije dobar način za regulaciju ponašanja, iako je vjerovanje u sustav nagrade i kazne vrlo rašireno. Kazna je učinkovita samo ako slijedi svaki put nakon nepoželjnog ponašanja, dakle izvjesnost kažnjavanja je ono što kaznu čini učinkovitom. Intenzitet i vrsta kazne trebaju odgovarati učinjenom prekršaju: blage kazne neće dovoljno utjecati na promjenu ponašanja, ali izrazito strogim kaznama mogu se postići suprotni efekti od očekivanih, zbog povećanja anksioznosti i stresa kod vozača. Na taj način povećava se vjerojatnost bijega s mjesta nesreće, odnosno mogućnost da počinitelj neće pružiti pomoć unesrećenim osobama – pojašnjava Ljiljana Mikuš te nastavlja:
- Postoje osobe čije su karakteristike ličnosti takve da kazna na njih ne djeluje. Imaju neki nezreli način razmišljanja i misle da su jači od svega, da mogu što god požele. Na jedan dio njih ne može se utjecati: psihopatološki strukturirane osobe, osobe s različitim poremećajima ličnosti, osobe koje se ne pridržavaju socijalnih normi ponašanja.
