U čuvanju ispraznih rituala kultura je vrlo slična religiji. Jedan takav ritual je i podizanje zastave sa slovima Libertas svakog 10. srpnja u Dubrovniku. Nadam se da je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić ostala nakon ceremonije otvaranja Igara dovoljno dugo na Stradunu da se uvjeri čemu zapravo služe sve recitacije o slobodi: kao uvod u cjelonoćni estradni dernek koji civilizacijski uopće nije daleko od Žikinoga kola kao što se čini nekim gosparima.
Ali, tih se rituala i Himne slobodi moramo držati kao za dasku što je ostala od razbijenog broda na pučini. U svom posljednjem filmu, za koji on sam tvrdi da mu je i zadnji, kultni mađarski režiser Béla Tarr ne nudi nikakvu dasku spasa, nego u dva i pol beskonačna filmska sata prikazuje kraj svijeta. Na početku glas u offu priča kako je Friedrich Nietzsche 3. siječnja 1889. na ulicama Torina doživio živčani i nervni slom vidjevši kočijaša koji bičem mlati konja. Obliven suzama suosjećanja filozof se životinji bacio oko vrata i izgubio razum.
Promatrači gubitnici
Film se zove “Torinski konj” i u njemu je, osim prelijepih crno-bijelih kadrova, jedino utješno to što konja više nitko ne tuče. Ali, tobožnji nastavak priče o konju nad kojim je Nietzsche plakao prije je motivski mamac za gledatelje nego sadržaj filma u kojem se, kao inverzija biblijskog stvaranja, u šest dana rastvara svijet dvoje ljudi, oca i kćeri, čiji tegoban život prolazi u ustrajnoj patnji i šutnji. Kroz neprekidan fijuk vjetra oko sirotinjske kuće i štale oni razmijene tek pokoju riječ dok im ponestaje vode, pa rakije, svjetla, a na kraju i volje da pojedu dva posljednja krumpira.
Ali, na polovici filma u kuću bane seljak koji je došao kupiti rakiju te usput izgovoriti sve za što su Tarr i njegov jednako genijalni scenarist László Krasznahorkai smatrali da treba biti izgovoreno.
To je monolog o nestajanju svijeta izvrsnosti, veličine i plemenitosti, svijeta koji obezvređuju oni kojima je samo do stjecanja, oni koji svijet obezvređuju zaposjedajući ga, a zaposjedaju ga upravo tako što najprije obezvrijede sve što dotaknu. To su ljudi-štakori koji su već zaposjeli i naše snove i koji pobjeđuju, a gubitnici su svi oni izvrsni, veliki i plemeniti ljudi koji stoje, gledaju i nikako da priznaju tu promjenu koja dokida smisao i svaku svrhu njihovog postojanja.
Stjecanje obezvređivanjem i obezvređivanje stjecanjem, prikladne li misli osobito za grad Split u kojem je Béla Tarr, nakon povlačenja s redateljskog stolca, odlučio nastaviti svoj profesionalni život vođenjem doktorskog filmskog studija na kojem bi predavali sve odreda njemu slični i bliski genijalci i legende iz filmskog svijeta.
Puno posla za ministricu
No, čini se da slavnog filmaša nitko nije upozorio da je nažalost baš Split paradigma duhovne kataklizme o kojoj govori njegov “Torinski konj”. Zato smo se proljetos toliko i radovali fantastičnoj vijesti o Tarrovim planovima u Splitu. A sada se, baš zato, sramimo, ali i ne čudimo čitajući kako je Tarr u Sarajevu pred kolegicom Ines Tanović iz Jutarnjeg lista istočio jad, žalost, poniženje i uvrijeđenost jer u Splitu ništa ne ide po planu, a ljudi koji bi trebali ne odgovaraju mu na pozive i pisma i tretiraju ga kao nepoželjnog balavca.
Silno se nadam da je sve to samo jedan veliki nesporazum Splita i senzibilnog umjetnika jer teško je zamisliti da bi se itko od prozvanih namjerno i svjesno tako odnosio prema umjetniku kojeg su do jučer priželjkivali u svom gradu.
U svakom slučaju, ministrica kulture, kojoj je Tarr iskazao silno divljenje, ima u Splitu puno posla i prije i poslije premijere Nabucca na otvorenju Splitskog ljeta. Inače će i ta opera, u kojoj razum od silne vlasti gubi jedan vladar, na obnovljenom Peristilu biti još samo jedna ritualna relikvija, fosil jednog obezvrijeđenog i potonuloga grada.
