Još za života Šime Đodan postao je osebujnom pojavom hrvatske politike. Rođen u Rodaljicama u benkovačkom kraju već je sa 17 godina, slijedeći oca koji je poginuo u borbi s lokalnim četnicima, otišao u partizane.
Kao mladog partizana vlasti ga nakon rata školuju za oficira, no već 1955. na vlastito traženje napušta JNA i dolazi u Zagreb studirati pravo. Nakon završetka studija kao daroviti student (ali vjerojatno i kao dijete poginulog partizana) postaje asistentom poznatog profesora Rikarda Langa. Kao izuzetno darovit i iznimno ambiciozan doktorirao je i pravo i ekonomiju.
U politiku Đodan dospijeva s buđenjem Hrvatskog proljeća, kao gospodarski tajnik Matice hrvatske, i ubrzo postaje glavnim ekonomskim teoretičarom hrvatskog političkog pokreta. Osobito će se pročuti kao teoretičar gospodarske eksploatacije Hrvatske, o čemu će posebno u Kolu, Našim temama i Vjesniku žučljivo, ali utemeljeno, polemizirati sa Stipom Šuvarom, a na političkim mitinzima govoriti s do tada neviđenom strašću i žustrinom.
Zbog uloge u hrvatskom pokretu na Đodana nakon njegova gušenja kreće ideološka “histerija” i politička hajka. Kada je svemoćni Tito poimence spomenuo Đodana i njegovu ulogu, to je sudovima bio i mig i nalog za Đodanov politički progon. Osuđen je na šest godina robije, a nakon izlaska iz Lepoglave, kao i drugi vođe Hrvatskog proljeća koji su bili na robiji, živio je kao građanin drugog reda, stjeran u ostracizam i u šutnju.
Šime Đodan će se u politici ponovno pojaviti tek nakon demokratskih vjetrova početkom devedesetih, kada u politiku vraća svoju dugo nerabljenu žestoku retoriku. Na tadašnjem predizbornom HDZ-ovu skupu na zagrebačkoj Peščenici daje maha svojoj sklonosti da u političkom žaru i “presoli”, spominjući “kako se zna gdje su hrvatske povijesne granice”, da bi trijumfalno završio s “hrvatskim barjakom na Romaniji”.
Kao vrhunac njegova političkog performancea ostat će upamćen njegov prijeporni nastup na Alki 1991. godine, njegovo spominjanje “malih šiljatih glava”. Nakon tog scenskog sinjskog nastupa – svojevrsne đodanovske kombinacije Matavuljeva Bakonje fra Brne i Brešanova Bukare iz “Mrduše Donje” – Đodan je namah postao ministrom obrane, ali je gotovo namah i prestao biti ministrom, ostavši zapamćen kao hrvatski ministar s najkraćim stažem (od 2. do 31. srpnja iste godine).
Đodanova nesuzdržana teatralnost i njegov dinarski temperament nisu trpjeli ne samo političke protivnike, nego i prevrtljivce i klimoglavce u vlastitoj stranci. Zbog Đodanove naravi i posebice zbog njegova mač-jezika, zbog sočnih govora i verbalnih eskapada jedni su ga voljeli, drugi pak nisu trpjeli. Za Šimu Đodana se moglo biti ili sto posto “za” ili sto posto “protiv”, ali nikako polovično.
