Ako ste sinoć za vrijeme dnevnika kuhali večeru, a televizor vam je zlu ne trebalo zvrndao u dnevnoj sobi, moglo vam se učiniti da na ekranu nije Igor Bobić ili Petar Pereža nego Drago Plečko ili Krešimir Mišak. Stalno se naime spominjalo neko čudo. Kao da je dnevnik emisija o sretniku izliječenom u zadnjoj fazi glioblastoma. Ili kao da su u Turopolju viđeni mali zeleni kako peglaju krugove u strnjištu.
Kad shvatite da nije riječ ni o čudesnom izliječenju ni o susretu četvrte vrste, možda ćete pomisliti kako to ministar gospodarstva zaziva privredno čudo. Ali, ništa od toga. Nije bilo razloga za paniku, a ni za optimizam. Nije se dogodilo čak ni sportsko čudo, kao kad je Janica doskijala do cilja na Sljemenu bez štapa. Zbio se samo još jedan standardni sportski izvještaj o Dinamu i njegovom putovanju po čudo, ovaj put u Beč na utakmicu protiv Austrije. Svi koji žive u Hrvatskoj svikli su da im obećavaju brda i doline pa, ako treba, povjerovat će i u čudo. Ta mnogi već vjeruju da je i radno mjesto čudo, ali kad se radi o Dinamu jedino bi pravo čudo bilo da su novinari proglasili štrajk pa umjesto da nas poslušnički izvijeste o još jednom čudu naviještenom iz Maksimira, informirali recimo o turniru balota negdje u Dalmaciji.
I dok bih košarkašima poželjela da i dalje igraju bez ozljeda, čime su se javno utješili nakon poraza u Turskoj, pitam se ne samo čemu još i ta Mamićeva stimulacija igračima kojom podmazuje događanje čuda, nego i to vrijeđanje zdravog razuma gledatelja koji ipak znaju kako se događa rezultat, a kako čudo.
PLUS \"Govornica\" na HTV4 djelovala je osvježavajuće jer su psiholozi Kobas Dešković i Turčinović govorili o ljudskoj potrebi za odmorom i kako je ostvariti.
MINUS Dnevnik Nove sinoć je, kao obično, trajao 50 minuta. Nema spora, bilo je dobrih priloga, ali treba imati na umu kako - čega je previše ni s Jarkom nije dobro.
