Otkako je Milan Bandić objavio svoju predsjedničku kandidaturu, nastala je panika po medijima. Svi mogući kolumnisti i komentatori okrenuli su dokazivati kako bi njegov izbor bio ravan nacionalnoj katastrofi.
Analiziraju oni uzduž i poprijeko Bandićeve nedostatke, ali se jasno vidi da im to baš nekako ne ide od ruke: argumenti su im tanki, logika klimava, a dokazi nikakvi. Ne zato što Bandić ne bi imao nedostataka – ima ih, hvala na pitanju, u izobilju – nego zato što se ti politički proroci i ne boje njegovih nedostataka, nego nečega drugog, što ne spominju.
A što je to drugo? Pa, to su, nemojte se iznenaditi, Bandićeve vrline. A to je pravi hrvatski specijalitet, da se nekome vrline uzimaju za zlo i da se upravo one smatraju najvećim njegovim grijehom.
A koje su to Bandićeve vrline? Nema ih mnogo, ali su zato slikovite. O njemu se može kazati i ovo i ono, samo se ne može reći da je ideološki zaguljen.
On je već do sada bezbroj puta pokazao da može surađivati i s lijevima i s desnima, i s Crkvom i s braniteljima, i s nacionalnim manjinama i s dijasporom, i s Istrom i sa Slavonijom i s Bosnom. Rezultati su jedanput ovakvi, drugi put onakvi, ali se dobra volja nikada ne može poreći.
Sad se vi pitate tko mu to može zamjeriti. A ja odgovaram: može dobar dio naše političke kaste, a skupa s njom i mediji koji od nje žive.
Jer, pripadnici te kaste izgrađuju svoj profil i svoj javni identitet upravo na ideološkoj isključivosti. Njih prepoznajemo po tome što s jednima mogu, a s drugima ne mogu i po tome što će jedne stvari uvijek učiniti, a druge nikada neće.
Nema te opće koristi koja bi njih natjerala da odu u Bleiburg ako su redovito u Jasenovcu, niti da odu u Jasenovac ako su redovito u Bleiburgu.
A po tome se već vidi i zašto im Bandić smeta. Prvo i prvo, postoji opasnost da se većini birača već smučilo od svih tih podjela, da im je dosta toga da svatko puca iz svoga bunkera i da su se zaželjeli malo normalnoga života i običnoga ljudskog razgovora.
Da bi, ukratko, mogli dati glas Bandiću, ne samo zato što će se on i s njima sporazumjeti, nego zato što im je stalo do sporazumijevanja kao takvog.
A onda, postoji i druga, još veća opasnost: da Bandić svojim primjerom pokaže kako podijeljenost nije naša sudbina, nego da se može živjeti i drukčije.
Da lijevo i desno – zapjenjeno lijevo i zapjenjeno desno – nipošto nisu jedine naše mogućnosti, nego da postoje i drugi putevi. Da politička shizofrenija nije hrvatska nasljedna bolest, nego da je groznica koja nas već dugo trese, ali od koje bismo se možda mogli i izliječiti.
A mnogi od te shizofrenije dobro žive, pa se zato i boje Bandića. Ne kažem da je on doktor, a ne kažem ni da je lijek. Kažem samo da on otkriva kako postoji i zdravlje. A kako ćemo do toga zdravlja doći, druga je stvar i nipošto se ne može svesti na pitanje jesmo li za Bandića ili protiv njega.
5. Vrijeme je da shvatimo Europsku uniju ne kao cilj nego kao sredstvo. Vrijeme je da se naš odnos prema Uniji utemelji na hrvatskim političkim i gospodarskim interesima. Hrvatska je integralni dio Europe, a Europska unija je politička organizacija. Prema tome nisam protiv ulaska Hrvatske u EU. Ali za razliku od desetgodišnje politike \"nema alternative\", koja je zagovarala bespogovorni pristup ulasku u EU, moje je stajalište da EU nije cilj nego je sredstvo da Hrvatska ostvari svoje gospodarske i nacionalne interese. Drugim riječima, ne bih nikada prihvatio \"podanički mentalitet\" kao način ulaska Hrvatske u EU. Hrvatska svoju politiku prema EU treba graditi na partnerskim odnosima, imajući na umu viziju EU kao saveza suverenih država. To je važno zato što mi moramo već danas predvidjeti kakvu Europsku uniju želimo i kakvo će biti naše mjesto u njoj. O tome nitko od političara na vlasti, u ovih deset godina nije rekao ni riječ. Ukratko, protiv sam onih ugovora koji su do sada potpisani na štetu naših interesa. Da bismo postigli bolje ugovore, osigurali prednosti u pregovorima, moramo puno bolje poznavati odnose između zemalja članica EU, kako bismo znali tko su nam parteri a tko konkurenti u ostvarivanju naših nacionalnih interesa. Zato ću biti predsjednik, koji će zagovarati ulazak u EU pod uvjetom da se osigura zaštita suvereniteta i vitalnih hrvatskih nacionalnih interesa. 6. Vrijeme je da Hrvatska postane subjekt, i prestane biti objektom međunarodne politike. Hrvatska ima svoje strateške interese i izvan Europe, te zato treba tražiti strateške partnere i izvan EU. Tijekom Domovinskog rata imali smo partnerske odnose s SAD-om. To partnerstvo trebamo obnoviti, ali i naći nove partnere osobito u krugu mediteranskih i srednjoeuropskih zemalja. Zato jer je Hrvatska srednjoeuropska i mediteranska zemlja. Hrvatska nije zapadni Balkan. Zato nam nisu prihvatljive balkanske integracije. Vrijeme je da stanemo na kraj zamislima onih institucija i političara koji se još nisu oslobodili jugoslavenske ideje i komunističke prošlosti, jer takvi su glavni pobornici zapadno-balkanskih integracija. Sa susjedima trebamo imati dobre odnose ali strateške partnere moramo birati sami prema našim razvojnim planovima i nacionalnim interesima. Članstvo u NATO-u je važno za Hrvatsku i treba graditi našu poziciju u NATO-u. A to znači da trebamo jačati Hrvatsku vojsku kao i naš cjelokupni sustav nacionalne sigurnosti. Pregovori sa Slovenijom vode se na pogrešan način. Pristajanje na slovensko prisvajanje našega mora, posljedica su podaničke politike i povlačenja odluke o ZERP-u, odnosno gospodarskom pojasu. Obećanje, da je politička arbitraža o hrvatskim granicama, važna ili čak uvjet za nastavak pregovora s EU – kockanje je sa hrvatskim državnim teritorijem, te suverenošću i sudbinom Hrvatske. Politička trgovina – zamjena hrvatskog teritorija za ulazak u EU - bila bi izdajnička politika. Predložena politička arbitraža porazna je i za samu EU, jer se EU pokazuje nedosljednom i nevjerodostojnom u poštivanju međunarodnog prava i poštivanju jednakih kriterija za prijam novih članica EU. Takva politika EU može imati za posljedicu da trajno zatruje odnose između hrvatskog i slovenskog naroda – koji nikada u povijesti nisu bili u sukobu. Takva politika bila bi suprotna ciljevima i idealima kojima EU teži. Zato problem granica treba vratiti kao problem Slovenije i EU. Projekt EU ne može se završiti bez jugoistoka Europe i zato moramo biti svjesni svoje uloge i odgovornosti. To znači da moramo poštivati druge ali isto tako i tražiti da nas drugi poštuju. EU mora biti zainteresirana za Hrvatsku, u istoj mjeri kao što je Hrvatskoj od interesa članstvo u EU. Ako nema međusobnog uvažavanja i partnerskih odnosa stalno ćemo biti izloženi pritiscima i nametanju dvostrukih kriterija. Zato želim biti predsjednik, koji će uspostaviti strateške partnerske odnose s nizom zemalja u svijetu, ali koji neće Hrvatsku voditi u balkanske integracije.