Špediterska poduzeća, kao i zaposlenici u njima, znali su već nekoliko godina da će im se od 1. srpnja 2013. godine izmijeniti način poslovanja, odnosno da više neće trebati ispunjavati carinske deklaracije i to naplaćivati od izvoznika. Dakle, nekoliko mjeseci prije ulaska Hrvatske u EU ne bi trebali plakati nad svojom sudbinom, koju su poznavali davno ranije. Ne samo što su znali što će se dogoditi, već su se mnogi pripremili za nju, a i zaposlenici u njima već mjesecima traže druga zaposlenja. Problem je što ima sve manje slobodnog radnog prostora. Nije problem u tome što špediteri neće više trebati obavljati poslove s kojima su do sada zarađivali, već što ostali dio gospodarstva stoji zato jer je zakočen državnim birokratskim aparatom. Nije problem što izvoznici više neće trebati plaćati špediterske poslove i carinske dadžbine – imat će manje troškove i moći će biti konkurentniji na europskom tržištu. Za gospodarstvo je bolje da proizvođači, izvoznici, budu konkurentniji, negoli da se, recimo neulaskom u EU, zadrže špediteri i carinici. Jer, ako će tvrtke moći imati jeftiniji, a jednako kvalitetan proizvod kao i konkurenti, tražit će nove radnike za nove poslove i bivšim zaposlenicima u špediterskim poduzećima bit će lakše dobiti novo zaposlenje.
Upravo dadžbine, a ne plaće zaposlenika, najviše utječu na konačnu cijenu proizvoda. Najjednostavniji primjer su poljodjelski proizvodi. Hrvatska, koja bi od izvoza hrane mogla živjeti, uvozi meso, voće, povrće itd. Hrana proizvedena u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj jeftinija je od hrane proizvedene u Hrvatskoj. I to ne zato što u europskim državama poljodjelnici imaju manje plaće od onih u Hrvatskoj. Jer situacija je obrnuta.
Razlika između najniže minimalne plaće u Europi, koju ima Bugarska, i najviše, koju ima Luksemburg, je 1:14, ali kada se gledaju cijene onda se omjer kupovne moći smanjuje na 1:6. Plaća talijanskog zaposlenika je 14,6 posto niža od plaće zaposlenika u Njemačkoj ili 11 posto niža od primanja zaposlenika u Francuskoj, a čak 26 posto viša od zaposlenika u Španjolskoj. Za sat rada zaposlenik u Italiji dobiva 14,5 eura što je prosjek u EU, dok je prosjek Eurolandije viši, odnosno iznosi 15,2 eura po satu. U Danskoj zaposlenici dobivaju u prosjeku 27,09 eura po satu, u Luksemburgu 21,95 eura itd., a u Bugarskoj zaposlenik dobiva 2,04 eura po satu.
No, kada se gleda koliko jednu tvrtku košta jedan zaposlenik, vidi se da tvrtke u Italiji plaćaju poreza i drugih dadžbina više od iznosa koji izdvajaju za plaće. Država guši proizvodnju svojim nametima. Oko 10.000 talijanskih tvrtki preselilo je svoju proizvodnju u Rumunjsku, u države s niskim plaćama, ali im to nije omogućilo znatnije smanjenje cijene proizvedene robe. Danas je u Europi sve isprepleteno u proizvodnji. Italija, na primjer, za proizvodnju svoje tjestenine mora uvoziti čak 60 posto brašna iz Njemačke. Meso za ubacivanje u tjesteninu putuje cijelom Europom itd. Tvrtke pokušavaju naći najpovoljnija mjesta za proizvodnju. U mnogim državama, posebno bivšim istočnim, postoji uvjerenje kako se nekim zakonima mogu rješavati posljedice. U bivšoj Jugoslaviji se htjelo povećati produktivnost zabranom emitiranja tv emisija poslije 22 sata. Tako bi radnici išli spavati ranije i došli odmorniji na posao. Tome nalikuje prijedlog da se bankama ograniči iznos do kojeg mogu dopuštati minus građanima na računima. Jer, minusi su preveliki itd. Time se intervenira na posljedice. Isto kao što se mislilo da će se povećati produktivnost braneći ljudima da gledaju televiziju. Politika bi trebala utjecati na uzroke. Ulagači neće dolaziti u Hrvatsku zbog eventualnih niskih plaća radnika, ili zbog prirodnih ljepota, ili zbog ograničenog minusa na računima građana u bankama... Doći će ako će moći proizvesti konkurentniju robu. A, ako hrvatski poljodjelnici ne mogu proizvesti hranu s konkurentnijom cijenom od njemačkih poduzetnika, onda nešto ne štima u hrvatskim gospodarskim mjerama.
Plakanje nad špediterima kao i smanjivanje minusa podsjeća me na bivšu Jugoslaviju kad se mislilo povećati produktivnost skraćivanjem tv programa
Komentara 4
Ha, ulaskom u EU dokrajčiti će se domaće tržište i ono malo, što je još na njemu zdravo. Gospodarska snaga "snažnih" članica EU, koje svoju "snagu" duguju višedesetljetnom eksploatacijom manje razvijenih, njihovih resursa i radne snage, poticajima i drugim prikrivenim i zakonom neobuhvaćenim načinima poticanja, uništiti će svaku domaću, najprije prehrambenu, proizvodnju. Također, izvoz iz EU neće, kao što već i sad nije (mada još uvijek bez ugovorne obveze) biti slobodan, niti će tvrtke iz RH uopće moći, izvan kvota i naklonosti "velikih", uopće smjeti izvoziti na treća tržišta, umjesto da se upravo to potiče; naravno, zauzvrat, neustavno i nezakonito akumuliran kapital izvoziti će se, odnosno, iznositi iz države, kako komu bude zgodno, a zna se tko kod nas ima.
Također, gospodarstvo jest zakočeno, ali, birokracija nije glavni problem, iako nervira i iako je ima samo radi forme; "propusnost granice" jednako je "slobodna" podobnima, a ulaskom u EU, čije je pravo lice umnogome drugačije od onoga, što nam serviraju naši društvenjaci i političari, samo će neke stvari biti navodno ozakonjene (ovo navodno ima razlog zašto je navodno). Osnovni problem uništenog gospodarstva je jedna užasna društvena i gospodarska kvislinška politika, svejedno, radi li se o "konzervativnim" ili "liberalnim", "lijevima" ili "desnima", a o privatizaciji, pretvorbi i pljačci i uništavanju gospodarstva, "pravosudnom" pogodovanju i neučinkovitosti, i time potpomognutoj nelikvidnosti (koja je već dvaput bacila gospodarstvo na koljena i što uistinu jest gospodarstvo uništilo i omogućilo nekontroliran i nezaslužen rast nekih podobnih, koji su sad, unatoč toj i takvoj zaštiti, na koljenima; i nek' su) i društva, da i ne pričamo.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Hvala Bogu na ukidanju carine, legla korupcije i kriminala na svim razinama. A tek kada se uzme u obzir njihova nefleksibilnost i zakoni usmjereni protiv uspjeha izvoznih poduzeća, jasno je koliku štetu je nanosila hrvatskom gospodarstvu. Govorim iz iskustva jer radim u poduzeću koje proizvodi za jednu ogromnu multinacionalnu kompaniju, a izravna konkurencija su nam Kinezi. I naravno, da bi ostali konkurentni, moramo voditi računa o svakoj lipi koju trošimo. Ali, kada se pojavi naša carina sa svojim antipoduzetničkim propisima tu sve pada u vodu odn. stvaraju se nepotrebni troškovi koji direktno idu na ruku našoj konkurenciji. Hvala Bogu, još malo i gotovo je...preživjeli smo :-))