Spašavanje radnih mjesta i industrijske proizvodnje argument je koji se koristi pri zazivanju državne intervencije od početka krize u Uljanik grupi, međutim, nakon deset mjeseci bez rješenja pitanje je li u škverovima u Rijeci i Puli ostalo išta za spašavanje.
Proizvodni radnici bježe na tjednoj bazi u druga brodogradilišta ili u druge tvrtke, što je razumljivo jer ne primaju plaće već mjesecima pa su brodogradilišta ljudski devastirana i u njima bi teško bilo organizirati proizvodnju. Uoči krize Uljanik grupa, koja ujedinjuje 3. maj i Uljanik brodogradilište, ali i niz drugih tvrtki, imala je 4504 zaposlenika.
To je podatak iz izvještaja o poslovanju za 2017. godinu, dok je samo pola godine poslije krovna tvrtka prijavila 4241 radnika u sustavu. Realno u samim brodogradilištima bilo je oko 3800 radnika, od kojih je nešto više od 1200 radilo u riječkom škveru.
Koliko je rapidan pad zaposlenika, pokazuje i činjenica da je, prema najnovijim podacima, u Uljanik brodogradilištu ostalo 1150 radnika, a u 3. maju svega 870 zaposlenika. Po tome se ukupan broj zaposlenika prepolovio u manje od godinu dana. U Rijeci iz tvrtke odlazi nekoliko radnika tjedno, dok je iz pulskog škvera pravi stampedo.
Izdvajanje 3. maja iz grupe
Da je brodogradilište osakaćeno, priznaje i stečajni upravitelj, koji je u svom izvještaju sudu u Pazinu krajem travnja naznačio da je došlo do daljnjeg odljeva radnika specijalističkih zvanja energetičara, vatrogasaca, koordinatora zaštite na radu i zaštite od požara, tehnologa, ispitivača, projektanata te se sa sadašnjim kadrom teško može nastaviti proizvodnja.
Dolaznost na posao pala je ispod 30 posto, stoji u izvještaju, a to znači da na posao dolazi manje od 350 ljudi. Može se dakle pretpostaviti da oni koji ne dolaze na posao pokušavaju zaraditi plaću izvan tvrtke, što im nije zamjeriti s obzirom na to da, i da hoće, ne mogu dati formalni otkaz. Naime, već mjesec dana radnici nemaju kome uručiti otkaz jer su odlaskom tvrtke Uljanik Poslovno informacijski sustavi svi iz računovodstva dobili otkaze.
Ako se u jednadžbu ubroji i činjenica da nisu svi zaposlenici brodogradilišta proizvodni radnici, već da je među njima i puno administracije, može se zaključiti da ni u Puli ni u Rijeci više nema tko raditi brodove čak i da se nekim čudom pronađe strateški partner ili pronađe oblik međufinanciranja. Predstavnici radnika uvjeravaju da se proizvodnja i dalje može organizirati pa tako Semir Hadžić iz Uljanika tvrdi da imaju sve profile struka i da bi se proizvodnja mogla pokrenuti.
– Dio ljudi trenutačno radi na drugim poslovima da bi zaradili za kruh, ali kada bi se pokrenula proizvodnja i isplatile plaće, brzo bi se vratili u škver – kaže Hadžić uvjeravajući da ne bi inzistirali na spašavanju tvrtke da je drugačije. Ipak među 1150 radnika koji su formalno na platnom spisku oko trećine je administracija, pa govorimo o tome da se veliki Uljanik sveo na manje od 800 radnika. Omjer administracije i proizvodnih radnika je sličan i u 3. maju, ali iz tog je škvera otišlo znatno manje radnika.
– Mi možemo i dalje raditi i završiti brodove koji još nisu otkazani jer nam je ostalo puno stručnih radnika – uvjerava predsjednik Sindikalnog odbora za opstojnost 3. maja Juraj Šoljić. Da je riječki škver u boljem stanju od pulskog, slažu se i analitičari, a to je razvidno i iz činjenice da to brodogradilište pobuđuje veći interes potencijalnih investitora. Naposljetku, kada bi Uljanik d.d. mogao vratiti pozajmicu koju je uzeo od 3. maja, riječki škver ne bi ni bio u financijskim problemima.
Izdvajanje 3. maja iz sustava Uljanik grupe spominjalo se kao opcija od početka procesa sanacije kompanije, međutim, unatoč najavama i samog resornog ministra Darka Horvata, taj se plan nije realizirao. Zato se u kontekstu izglednog pokretanja stečaja u svim kompanijama sustava spominje kako bi najbolja opcija za spas 3. maja bila da prva u stečaj ode tvrtka Uljanik d.d.
Kinezi kao predizbor
Sudovi su potpuno neskloni pokretanju stečajnog procesa pa su tako ponovno u petak odgodili pokretanje stečaja u Uljaniku d.d. iako je postoji pravno uporište za takvu odluku. Blokada traje mnogo više od 120 dana, radnicima se ne isplaćuju plaće, nema ni priljeva sredstava...
Ali ima politički podgrijane nade u prošlotjednom dolasku predstavnika najvećeg državnog kineskog brodogradilišta. Kinezi nisu ničim naslutili da su zainteresirani za ulaganje u Uljanik grupu niti da će njihova odluka biti pozitivna, ali sudovi u njihovu posjetu traže razlog da stečaj odgađaju unedogled.
Čak je i ministar gospodarstva Darko Horvat izlanuo da su Kinezi iz CSCI-a “najmanje zainteresirani za strateško partnerstvo”, što je razumljivo s obzirom na to da ono podrazumijeva sanaciju škverova kroz program restrukturiranja koji bi nadgledala Europska komisija, što Kinezima koji ne vole javne natječaje, već direktno ugovorene poslove, ne odgovara. Ako bi i htjeli ulagati, oni bi izgleda željeli samo 3. maj, kao što je želio i talijanski Fincantieri. Jesu li Kinezi ikada bili zainteresirani ili su poslužili kao predizborni trik, saznat će se uskoro jer bi u roku od deset dana trebali javiti s odlukom.
Kinezi obišli brodogradilište Uljanik
U brodogradnju ulupane silne milijarde i ne funkcionira pa neznam o čemu dalje razmišljati.