Konsolidacija prehrambene industrije je nužna – višegodišnja je tvrdnja
većine domaćih analitičara, a prvi koraci počeli su ovaj tjedan, nakon
povezivanja triju domaćih trgovačkih lanaca. No razmatra se još jedno
kapitalno povezivanje, Gavrilovićeve Dione s Kerumom i Studencem. No
Đuro Gavrilović, kaže, za sada o tome ne želi govoriti. Samo napominje
da je tvrtka još prije pet godina uvidjela nužnost širenja maloprodajne
mreže. U tom razdoblju preuzeta je Dalma, Diona, Merkur-Rab i
Istracommerce.
– Tako smo danas u stvari veći trgovci nego proizvođači. No sve to
radimo zbog proizvodnje te njezina opstanka i razvoja u Hrvatskoj –
kaže Gavrilović i nastavlja:
– Još nisu završeni svi zadaci. Nakon što smo uspjeli na noge podići
posrnuli Gavrilović te kasnije i primjerice Dalmu i Dionu, i dalje
postupno radimo u smjeru širenja i oživljavanja gospodarstva. Kada smo
počinjali iz početka, nakon rata bilo nas je oko dvjesto zaposlenika i
svi smo radili sve s jedinim ciljem – pokretanja proizvodnje.
Danas nas je 2500 iz svih krajeva zemlje. Jer ne možemo sve profile
potrebnog kadra naći u Petrinji. Pa imamo i one koji putuju iz Zagreba,
ali i kadrova iz Dalmacije. Ustrojeni smo kao jedna moderna tvrtka,
grabimo velikim koracima naprijed i samo se ponekad s nostalgijom
sjećamo onih prvih dana kad je svaki dan bio nova bitka za
preživljavanje.
A kod Đure Gavrilovića priča o želji za povratkom tvornice u ruke
obitelji kojoj je nekada davno i pripadala počela je osamdesetih
godina, a počeo ju je realizirati ratnih devedesetih u situaciji
posebno otežanoj i neizvjesnoj na području Petrinje.
– Mnogi su mi se tada čudili (da ne kažem smijali) i nisu vjerovali da
je takvo što moguće. I baš prije nekog vremena jedan me eminentni
zagrebački ekonomist sreo na ulici i priznao da tada nije vjerovao da
ću uspjeti. Smatrao je da se upuštam u nešto nemoguće, ali kaže da mi
danas, nakon 17 godina, mora čestitati. Kada smo preuzeli tvornicu,
praktički sam sve stavio na kocku.
Petrinja je bila okupirana, a situacija bezizgledna. Tek nakon Oluje
ušli smo u tvornicu. No tri godine trebale su nam za pokretanje
proizvodnje, što je bilo dodatno otežano zbog nemogućnosti dobivanja
kredita, a sve je bilo i na granici rentabilnosti.
Ono što nam je pomaglo bila je tradicija, odnosno – snaga branda. U
počecima smo sirovinu iz inozemstva dobivali na riječ, naše ime bilo je
jamstvo. I ono što je važno, nismo gledali kratkoročno, sve što smo
zaradili investirali smo natrag u proizvodnju.
Nisam klasičan menadžer
– Ja možda nisam klasičan menadžer. Ne sjedim za pisaćim stolom i nemam vlastitu tajnicu koja se brine za protokol. Ali ja sam zato fizički vrlo prisutan. Mene svaki naš radnik može svakodnevno sresti i zaustaviti dok se šećem pogonom, vinogradom, farmama, plastenicima i može sa mnom porazgovarati. Osim što obilazim tvornicom, jako sam angažiran oko svih projekata koji se događaju, novih strojeva, novih proizvoda, informatizacije itd. U svemu sam prisutan i sve me to veseli – kaže Đuro Gavrilović.
