Đuro Gavrilović: Danas smo veći trgovci nego proizvođači

gavrilovic2_311.jpg
import
04.10.2008.
u 12:51

Konsolidacija prehrambene industrije je nužna – višegodišnja je tvrdnja većine domaćih analitičara, a prvi koraci počeli su ovaj tjedan, nakon povezivanja triju domaćih trgovačkih lanaca. No razmatra se još jedno kapitalno povezivanje, Gavrilovićeve Dione s Kerumom i Studencem. No Đuro Gavrilović, kaže, za sada o tome ne želi govoriti. Samo napominje da je tvrtka još prije pet godina uvidjela nužnost širenja maloprodajne mreže. U tom razdoblju preuzeta je Dalma, Diona, Merkur-Rab i Istracommerce.

– Tako smo danas u stvari veći trgovci nego proizvođači. No sve to radimo zbog proizvodnje te njezina opstanka i razvoja u Hrvatskoj – kaže Gavrilović i nastavlja:
– Još nisu završeni svi zadaci. Nakon što smo uspjeli na noge podići posrnuli Gavrilović te kasnije i primjerice Dalmu i Dionu, i dalje postupno radimo u smjeru širenja i oživljavanja gospodarstva. Kada smo počinjali iz početka, nakon rata bilo nas je oko dvjesto zaposlenika i svi smo radili sve s jedinim ciljem – pokretanja proizvodnje.

Danas nas je 2500 iz svih krajeva zemlje. Jer ne možemo sve profile potrebnog kadra naći u Petrinji. Pa imamo i one koji putuju iz Zagreba, ali i kadrova iz Dalmacije. Ustrojeni smo kao jedna moderna tvrtka, grabimo velikim koracima naprijed i samo se ponekad s nostalgijom sjećamo onih prvih dana kad je svaki dan bio nova bitka za preživljavanje.

A kod Đure Gavrilovića priča o želji za povratkom tvornice u ruke obitelji kojoj je nekada davno i pripadala počela je osamdesetih godina, a počeo ju je realizirati ratnih devedesetih u situaciji posebno otežanoj i neizvjesnoj na području Petrinje.

– Mnogi su mi se tada čudili (da ne kažem smijali) i nisu vjerovali da je takvo što moguće. I baš prije nekog vremena jedan me eminentni zagrebački ekonomist sreo na ulici i priznao da tada nije vjerovao da ću uspjeti. Smatrao je da se upuštam u nešto nemoguće, ali kaže da mi danas, nakon 17 godina, mora čestitati. Kada smo preuzeli tvornicu, praktički sam sve stavio na kocku.

Petrinja je bila okupirana, a situacija bezizgledna. Tek nakon Oluje ušli smo u tvornicu. No tri godine trebale su nam za pokretanje proizvodnje, što je bilo dodatno otežano zbog nemogućnosti dobivanja kredita, a sve je bilo i na granici rentabilnosti.

Ono što nam je pomaglo bila je tradicija, odnosno – snaga branda. U počecima smo sirovinu iz inozemstva dobivali na riječ, naše ime bilo je jamstvo. I ono što je važno, nismo gledali kratkoročno, sve što smo zaradili investirali smo natrag u proizvodnju.


Nisam klasičan menadžer

– Ja možda nisam klasičan menadžer. Ne sjedim za pisaćim stolom i nemam vlastitu tajnicu koja se brine za protokol. Ali ja sam zato fizički vrlo prisutan. Mene svaki naš radnik može svakodnevno sresti i zaustaviti dok se šećem pogonom, vinogradom, farmama, plastenicima i može sa mnom porazgovarati. Osim što obilazim tvornicom, jako sam angažiran oko svih projekata koji se događaju, novih strojeva, novih proizvoda, informatizacije itd. U svemu sam prisutan i sve me to veseli – kaže Đuro Gavrilović.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije