Do kraja godine još je dva i pol mjeseca, no na obzoru ne vidimo nikoga tko bi Željku Čoviću preoteo lentu dobitnika godine. Istina je da je tijekom ovih nekoliko mjeseci rata za Plivu morao otrpjeti više no jednu zvučnu medijsku pljusku, no na koncu, zadovoljština je na njegovoj strani.
Nije Barr izvojevao pobjedu nad Actavisom, nego Čović, koji je i doveo Amerikance i prvo im prodao priču, pa onda i tvrtku. Nekad bi se to nazvalo Pirovom pobjedom, jer na kraju je Pliva ipak nekom prodana, no u moderno doba ipak se razmišlja drugačije. Pliva se odavna ne ubraja u nacionalnu srebrninu, pa ni Vlada ne može plakati za gubitkom kontrole koju ni prije nije imala. Naprotiv, Sanader se može radovati (i javno pohvaliti) što se vrijednost udjela u samo nekoliko mjeseci povećala za 50 posto. A Čović, on bi lako i dalje mogao ostati na kormilu Plive. On je također prodao svoje dionice koje je kupio po povlaštenoj cijeni i pri tome zaradio nekoliko milijuna kuna. Ako ostane u Plivi, ponovno mu se smiješe povlaštene dionice. Čak i kad ih baš i ne žele, vlasnici često svojim top menadžerima nameću obvezu kupnje dionica, jer se očekuje da s vlastitom imovinom barem djelomice dijele sudbinu svoje kompanije.
Pokazalo se da su moje procjene s početka ipak bile ispravne (iako sam u njih bio i posumnjao), da Barr u ovoj utakmici može s više snage otići u produžetke. Je li Pliva preplaćena? Neke akvizicije u nedavnoj prošlosti bile su i skuplje. U svakom slučaju i nakon kupovine Plive, američki Barr će biti manje zadužen od islandskog Actavisa, kojemu bi to svakako bio prevelik teret. Hoće li dioničari Barra također požaliti balkanski šoping? Nije nemoguće, ali moramo se strpjeti i vidjeti.
Ono što nas trenutno najviše zanima je što nakon Plive i hoće li dio tih pustih milijardi koje će prohujati kroz Hrvatsku tu i ostati - i u što će se uložiti. Rasprava koja je na tu temu održana na prošlotjednoj konferenciji Zagrebačke burze u Rovinju, čini se, nije dala odogovor na to pitanje. Iako su iz Barra i Actavisa prije govorili o mogućnosti da se nakon preuzimanja Plive oni sami pojave na Zagrebačkoj burzi, sada to više nitko ne spominje i svi se okreću prema tvrtkama koje bi je eventualno mogle zamijeniti. Domaći novac koji je bio uložen u Plivu, sad, oplođen, mora naći neko novo odredište. Još i prije no što se na tržištu pojavi dionica Ine (navodno se većina priprema upravo za taj trenutak), već se (predvidljivo?) bez ikakvog vidljivog razloga pumpa cijena Podravke, a vjerojatno će je slijediti i neki drugi novootkriveni domaći tigrovi (novac čekati ne može).
Domaće financijsko tržište gladno je novih mogućnosti, fond menadžeri već mjesecima kukaju da jednostavno nemaju gdje ulagati - vječno kupuju i prodaju jedne te iste dionice. Pliva je u tome bila šampion. Ne mogu im zamjeriti, pogotovu ako ima onih koji mogu podnijeti da izgube svoticu u nekom fondu koji bi se odvažio i na malo riskantniju avanturu na stranom tržištu. Država čvrsto drži uzde - tako i njene obveznice imaju sigurnu prođu na tržištu. Više od polovice novca investicijskih i mirovinskih fondova uloženo je upravo u te papire. Naravno, nije to glavni razlog - nisam baš siguran koliko bih slobode ja sam htio dati onome tko bi se htio zaigrati s vrećom novca u kojoj počiva moja daleka mirovina, pa makar mi se smiješila mogućnost da je na brzinu povećam. Nema nikakve garancije da ću je dočekati, ali neka barem ona čeka mene.
