Hrvatske željeznice godišnje otpuštaju između 500 i 1000 radnika, ali unatoč velikom broju i radikalnim željezničarskim sindikatima, taj se postupak odvijao u tišini jer se provodio na socijalno prihvatljiv način. Svi koji su ostajali bez posla dobivali su otpremninu, probitačnijima je dana mogućnost samozapošljavanja i pokretanja privatnog biznisa, i to je standard koji bi moralo poštovati svako poduzeće, pogotovo državno.
Željeznice su nekad zapošljavale 42 tisuće radnika, sada jedva 15-ak, a upućeni kažu da je, bez obzira na otpremnine, kojih u privatnom sektoru često nije bilo, uvijek veći pritisak da se zadrži posao nego da se dospije na listu za otkaz. Vjerojatno će tako biti i za idućeg rezanja troškova, koje predviđa daljnje otpuštanje 1300 radnika.
HŽ godišnje potroši gotovo četiri milijarde kuna, od kojih više od dvije milijarde dolazi iz državnog proračuna jer bi bez dotacija pruge bile puste. Vlast se nada da će kombinacijom privatnih ulaganja, državnih potpora i nove infrastrukture, u koju će do 2010. godine uložiti dvije milijarde eura, HŽ postati profitabilan. Navodno to sa sadašnjim brojem zaposlenih ne može, a kako i radno mjesto ima svoju cijenu, odštetu za otkaz ne bi trebalo osporavati.
Slanje radnika na trogodišnje čekanje i isplata plaće iz željezničarskog fonda problematično je jedino kao signal da uprava HŽ-a i pokrovitelji njegova restrukturiranja (Svjetska banka i Vlada) nisu sigurni da im ti ljudi možda neće trebati. Baš kao što ovih dana TDR moli otpuštene radnike iz Zagreba da honorarno rade u Kanfanaru jer bez njih ne mogu.
