Masovna prodaja dionica Ine ovih dana popraćena je nizom komentara da je to još jedna velika pljačka, napuhana euforija kojoj je cilj zavesti naivne građane, a stručnjaci svih fela upozoravaju na oprez, razum, brane građane od njih samih plašeći ih, ako ništa drugo, da je riječ o dugoročnu ulaganju za koje oni nemaju daha. Vlada se pak drži suzdržano, što joj i priliči u ovom trenutku: ponudila je građanima dionice, po prirodi stvari rizičnu robu, i pustila im na volju da sami odlučuju bez dodatne agitacije.
Vladina pak edukativna kampanja vezana uz dionice u svim medijima obveza je koju vlast u svakoj zemlji mora provoditi pri ovako masovnim privatizacijama. Od političara jedino je konkretno progovorio Radimir Čačić i savjetovao građanima da upisuju dionice jer misli da je to dobra prilika i investicija. Njegova je izjava odjeknula, ali i bez toga jedan dio naših ljudi dionički je educiran i traži načine da višak svoga novca aktivnije investira, a ne samo deponira u banke.
Ali, ma koliko masovno izgledao upis dionica, on će zahvatiti samo uzak sloj hrvatskih građana. Pravo na Inu imaju svi stanovnici Hrvatske, djeca, starci, zaposleni, studenti, ljudi bez posla, dakle sve strukture, njih više od četiri milijuna. Svi se ne mogu i neće ugurati u dioničare Ine, u najboljem slučaju to je 1,5 posto ukupnog stanovništva u Hrvatskoj.
Prodaja Ine pala je u vrlo povoljnom trenutku, štednja građana raste, u zemlju je ušao novi kapital od prodaje dionica Plive, banke su pune novca tih istih građana i za Inu izdašno otvaraju kreditne linije. Prilika poput Ine za najšire slojeve građana dosad nije bilo. Riječ je o najvećoj hrvatskoj kompaniji u sektoru s velikim potencijalom, ali i svim manama koje ona slaže godinama i desetljećima. Ulagače u Inu može privlačiti nekoliko čimbenika. Vlada je za javnu kupnju odredila fer cijenu, manju nego što je službena procjena vrijednosti Ine, pa je već u startu ostavljen prostor za koliku-toliku zaradu. Ina je na početku vlasničkog definiranja tu je MOL, koji hoće 51 posto dionica. Tu je i Vladin savjetnik Merrill Lynch, koji nije u priči zbog lijepa imena, nego da kontrolira i utječe na proces, jamči potpuni otkup dionica u inicijalnoj fazi ako zakaže potražnja, a poslije je tržišno nadgleda.
Tu je i Vlada, a premijer Sanader će, čak ako ga dionice uopće i ne zanimaju, svakoga dana sigurno pitati kako danas stoji Ina. Cijela priča ima svoju logiku i s pravom privlači građane. A ona se može razvijati na tri načina. Prvi: Mađarski MOl krenuo je u javnu ponudu 2002. godine s cijenom od 4000 forinti, danas je dionica 24.000 forinti. Drugi: Rumunjska državna naftna kompanija IPO to je napravila 2001. godine i dogodio se 11. rujna te potopio javnu ponudu. Treći: Sporiji rast, a dionica stabilna, koju je u svakom trenutku moguće unovčiti.
