U intervjuu s Julijem Domcem, ravnateljem Regionalne energetske agencije Sjeverozapadne Hrvatske saznali smo detalje kako agencija posluje, o aktivnim projektima koji su prekretnica u korištenju energije sunca, ali i kako Hrvatska stoji po pitanju obnovljivih izvora energije nasuprot drugih zemalja Europske unije.
Više od 13 godina na čelu ste Regionalne energetske agencije Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA). Na spomen agencije većina nas se hvata za glavu, no REGEA je drugačija, volite reći, od ostalih javnih ustanova u Hrvatskoj. Na koji način vi poslujete i funkcionirate?
REGEA je nastala na krilima ideje da u Hrvatskoj radimo jednako dobro kao najbolji u EU. Iako u javnom vlasništvu, REGEA nema zagarantirane prihode, nema siguran hladni pogon – financiramo se i radimo isključivo projektno, za naše osnivače, ali i za klijente iz javnog i privatnog sektora. Često i izvan granica Hrvatske, ponekad i izravno za Europsku komisiju, Svjetsku banku… U prijevodu – manje od 30% našeg proračuna osiguravaju naši osnivači – Karlovačka, Krapinsko – zagorska i Zagrebačka županija te Grad Zagreb. Za njih radimo projekte energetskih obnova javnih ustanova, sunčanih elektrana, strategije prema održivosti i stojimo im na raspolaganju za sve vezano za prilagodbu klimatskim romjenama i energetskoj tranziciji. 50% naših prihoda su i z EU fondova pa se stoga uvijek trudimo provoditi kvalitetne projekte i imati najbolje moguće rezultate. Oko 10% naših prihoda dolazi iz usluga koje nudimo tržištu. Javna smo ustanova koja u velikoj mjeri funkcionira kao privatnik. To se pokazalo odličnim konceptom, jer je ljestvica osobne odgovornosti svakog našeg člana tima podignuta na najvišu razinu. Tako bi trebalo vrednovati sve u javnom sektoru – isključivo prema učinku, samo se onda može poticati izvrsnost. Uvijek tvrdim da vlasništvo nema veze s kvalitetom managementa – u REGEA-i to pokazujemo u praksi. Stalno se trudimo inovirati, pratiti nove europske ideje i koncepte, ali i razvijati vlastite. Upravo zato u svakom našem uredu se nalazi onaj poznati Diznijev citat – Ako nešto možeš sanjati, možeš to i napraviti.
Iza imena REGEA krije se 36 ljudi svih mogućih struka. Kako ste iz iznajmljenog stana na zagrebačkoj Trešnjevci došli do zavidnog broja ljudi i ureda na tri lokacije?
Danas svaki naš ured priča posebnu priču o uspješnim projektima. U sastavu ureda u Karlovcu je mini toplana na pelete kojom grijemo cijeli blok županijskih i gradskih institucija, u svoje doba to je bio jedan od prvih kotlova na pelete u javnom sektoru, zaradom od prodaje grijanja godinama smo stipendirali školovanje jedne djevojčice bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Jedan od naših ureda je i u obnovljenom dvorcu Bračak, tamo smo od zapuštene i devastirane kurije napravili europski centar znanja koji je NZEB zgrada i jedan od najboljih primjera održivosti na ovim prostorima – grijemo se i hladimo na biomasu i dizalice topline, imamo fotonaponsku elektranu s baterijama, sakupljamo kišnicu za ispiranje toaleta itd. Recept za sve je uvijek isti – dobra vizija i ozbiljan rad.
“Sunce je posve zanemareno kao obnovljivi izvor energije u Hrvatskoj”, ističe ravnatelj REGEA-e
Koliko je u Hrvatskoj teško provoditi velike infrastrukturne projekte sufinancirane EU sredstvima?
U Hrvatskoj u pravilu najviše ograničavamo upravo sami sebe. Svojedobno kad sam kao evaluator radio za Europsku komisiju u Bruxellesu, najčešća uputa je bila – zdravi razum. Čini mi se da u našim procedurama još uvijek nedostaje zdravog razuma, pokušavamo ograničavati i propisivati u namjeri da iskorijenim kriminal, ali postižemo upravo suprotno – najteže stradavaju upravo oni koji žele raditi ambiciozno i pošteno. Kriminal treba rješavati učinkovitim pravosuđem, a ne kompliciranim procedurama. U cijeloj priči EU projekata moramo više prostora dati i privatnom kapitalu i partnerima. 100% bespovratno financiranje stvara slabe projekte i neotporne strukture. Svi znamo i da nam je sustav javne nabave veliko usko grlo, nitko to ne pokušava reformirati. Trebalo bi razmišljati drugačije – umjesto da u javnom sektoru inzistiramo na kriteriju najniže cijene, javna nabava bi se trebala raspisivati uz zadanu, ali realnu cijenu, a izvođači bi se onda mogli ocjenjivati po kvaliteti koju nude, po tehničkim rješenjima koje predlažu, po nadstandardu usluge koju mogu pružiti. To bi donijelo puno bolje projekte, bez izvantroškovničkih radova, bez kvarova, bez probijanja rokova. U svemu bi trebali biti i ključni i troškovi na razini životnog vijeka –prečesto, na primjer, gledamo zgrade koje izgledaju dobro samo na otvaranju, a onda postaju preskupe svojim korisnicima za održavanje i redoviti pogon.
Odnedavno provodite i drugi ELENA projekt PVMax, sufinanciran od strane Europske investicijske banke, što vas čini jedinima kojima je to na razini cijele EU uspjelo dva puta?
ELENA projekti temelje se na korištenju tehničke i financijske pomoći Europske investicijske banke za pripremu velikih investicija, obično se radi o 50 milijuna eura ili više. Takvi mehanizmi ključni su za razvoj velikih i uspješnih projekata, uvijek se zalažem da se takav mehanizam, ali otvoren i za manje projekte, uspostavi i kod nas. Kroz godine rada, došli smo do toga da je naše znanje prepoznato – godinama držimo edukacije kako osmisliti i pokrenuti investicijske projekte u području čiste energije na radionicama u Bruxellesu, ali i na konzultantskim misijama širom Europe. Dosad smo na takve zadatke išli u Austriju, Bugarsku, Grčku i Sloveniju, a upravo dogovaramo takvu suradnju i s kolegama iz Asturije u Španjolskoj. Naš projekt PVMax trebao bi biti prekretnica u korištenju energije Sunca u Hrvatskoj i pokrenuti će ogroman investicijski val u sunčane elektrane širom Hrvatske. Tako nešto nam je jako potrebno – Sunce je posve opravdano zanemareno kao obnovljivi izvori energije u Hrvatskoj, a svedeno na broj stanovnika, po instaliranoj snazi sunčanih elektrana uvjerljivo smo na začelju Europe.
Danas deseci milijuna stanovnika EU-a proizvodi vlastitu energiju, a taj broj bi mogao rasti na preko 50% stanovnika do 2050.
Jedan ste od pionira energetske tranzicije u Hrvatskoj. Kako biste ocijenili postojeću zakonsku regulativu i što je potrebno mijenjati odmah da se projekti krenu događati brže?
Činjenica jest da napredujemo – i po kvaliteti zakonske regulative koja srećom mora slijediti europske direktive, ali i po iskazanoj političkoj volji za korištenje obnovljivih izvora energije. Nažalost, sve je to još dosta sporo, a relativno visoke udjele obnovljivih izvora možemo zahvaliti svojim djedovima – u zadnjih tridesetak godina smiješno se malo toga dogodilo, a ono što se dogodilo često je opterećeno bremenom klijentelizma i korupcije. Za početak nam treba jasan konsenzus – ne samo na papiru, da su obnovljivi izvori energije najbolje što se Hrvatskoj može dogoditi. To je način za postići stabilne cijene energije i zadržati energetsku, a time i političku neovisnost. Nema političke neovisnosti bez energetske neovisnosti, a u sektoru fosilnih goriva skriva se ogroman novac na koji niti jedna politika nije imuna. Obnovljivi izvori prilika su i za re-industrijalizaciju Hrvatske, sve što donosi Europski zeleni sporazum izravno je primjenjivo i na nas. Trenutno zapinjemo na prostorno-planskim zavrzlamama, nejasnim procedurama i različitim shvaćanjima postupaka procjene utjecaja na okoliš te lošom komunikacijom između nadležnih ministarstava, jedinica lokalne samoupravi i regionalne uprave te poduzetnika. Slično je i između energetskih tvrtki i građana. Načelno dobro postavljen, premijski sustav je sasvim zastao, a slično je i s tzv. građanskom energetikom. Za rješavanje uskih grla u infrastrukturi na raspolaganju su milijarde, u Modernizacijskom fondu, u NPOO, u različitim programima Europske unije.
Sunčane elektrane na krovovima građana, odnosno demokratizacija energetike jedan je od glavnih naglasaka u oba zadnja velika paketa zakonskih promjena koje je donijela Europska komisija – Čista energija za sve Europljane iz 2016. i Europski zeleni plan iz 2019. Energija Sunca koja se koristi u sunčanim elektranama na krovovima obiteljskih kuća, višestambenih zgrada te javnih i privatnih objekata mora postati bitno značajniji obnovljivi izvor energije za Republiku Hrvatsku, a kod nas se još uvijek doživljava kao sporedna tema i često svrstava u kategorije aktivizma ili hobizma. To je duboko pogrešno i dijelom proizlazi iz naslijeđa socijalističkog centralnog planiranja, dijelom iz općenitog podcjenjivanja koje prema građanima imaju sve političke strukture pa posljedično i javne tvrtke, a dijelom iz komocije zadržavanja postojećeg stanja.
Šokantan je podatak da je prema podacima EU Observer Photovoltaic Barometer, ukupni instalirani PV kapacitet u Hrvatskoj oko 17 W po stanovniku. U usporedbi s drugim zemljama EU-a (Njemačka 546 W po stanovniku, Belgija 373 W po stanovniku, Italija 332 W po stanovniku, Slovenija 130 W po stanovniku) Hrvatska se svrstava među najniže instalacije po stanovniku, unatoč tome što ima značajan solarni potencijal zbog geografskog položaja. Također - preko 50% instaliranih kapaciteta u Njemačkoj je snage do 100kW, čak 98% sunčanih elektrana je priključeno na niski napon, dakle radi se o instalacijama građana i poduzetnika. Danas deseci milijuna stanovnika EU-a proizvodi vlastitu energiju, a taj broj bi mogao narasti na preko 50% stanovnika EU do 2050. – hrvatskim građanima moramo pružiti jednaku priliku, a ne ih kočiti i ograničavati uvijek novim i dodatnim procedurama.
Za brzinu energetske tranzicije bit će ključan kapacitet institucija, ali i politička volja. Tehnologije su poznate i dostupne, problem je funkcioniranje države. To je, međutim, problem koji se na jednaki način ogleda i u energetici, poljoprivredi, zdravstvu…
REGEA je kroz svoje projekte uvijek zagovarala nove modele financiranja. Koji su to modeli i kako prolaze na našem tlu ili zašto ne prolaze bolje?
Snažno zagovaramo modele koji su bazirani na načelu vrijednosti za novac i većem induciranom učinku europskog financiranja. Tradicionalni model ugovaranja i realiziranja investicija od strane javnog sektora u osnovi predstavlja javno-privatno partnerstvo u kojem su odgovornosti i rizici pogrešno definirani. Javni naručitelji prvo ugovaraju izradu projektne dokumentacije za koju, u konačnici, preuzimaju i rizik (u teoriji odgovornost snosi izvođač - projektant, ali u praksi to gotovo nikada nije tako), nakon toga ugovaraju izvođenje radova, za što javni sektor također u praksi preuzima znatan dio rizika (vrlo često se dešava situacija da usprkos nadzoru radovi nisu izvođeni u skladu s pravilima struke), a na kraju preuzima i odgovornost za održavanje i operativne troškove investicije (primjerice zgrade). Ispravno definiranje rizika i odgovornosti podrazumijeva da rizik preuzima onaj sudionik u projektu koji njime najbolje (odnosno najefikasnije) upravlja.
EU fondove treba percipirati i prepoznati kao sredstvo za postizanje razvojnih ciljeva Republike Hrvatske, a ne kao ciljeve za sebe. U ekonomskom smislu, faktor multiplikacije predstavlja jedan od najjačih alata za postizanje maksimalnih učinaka investicija, a koncept financijske poluge u ovom kontekstu znači da se javni novac promatra kao kapital uz koji se vežu privatna sredstva koja multipliciraju ukupan financijski potencijal projekata, tako da omjer privatnog i javnog kapitala koji sudjeluju u investiciji bude što veći. Korištenje bespovratnih sredstava u dosadašnjem obliku dovodi do poluga s omjerom 1:1 ili čak manjim, što posljedično dovodi i do niskih multiplikativnih učinaka takvih ulaganja. Izvjesno je da uz ovakav način korištenja javnih sredstava neće biti ni približno dovoljno investicija da se realiziraju svi razvojni ciljevi Republike Hrvatske koje se zamislilo realizirati kroz EU sredstva, zelene i digitalne projekte.
Posljednje izvješće IPCC-a izišlo je sa zastrašujućim zaključcima da imamo još 10 godina. S obzirom na tromost našeg sustava što nam je za činiti?
10 godina – toliko je posljednje izvješće IPCCa dalo za prilagodbu klimatskim promjenama kako bismo prevenirali, između ostalog, i velike materijalne štete. Nakon dugog niza godina negiranja, uglavnom iz neznanja, ali i oportunizma dogodilo nam se buđenje. Imali smo u prošlosti i plaćene kampanje fosilnog lobija i lažne vijesti, sve kako bi se produžilo razdoblje profitiranja na starim tehnologijama. Problem klimatskih promjena je da se promjene soro događaju, ali i da će se nastaviti događati još godinama čak i ako se transformacija na zeleno provede uspješno. Ovaj problem možemo rješavati jedino zajedno i jedino globalno – u vremenu posvemašnje globalizacije i globalnih komunikacija to bi trebalo biti moguće. Katarza je uvijek bolna, ali i uvijek vrijedi uložiti poseban trud i napor da bi bilo bolje.
Sadržaj nastao u suradnji s REGEA-om
