Ne moramo ići daleko, dovoljno je pogledati u susjedstvo, gdje je prije nekoliko godina dosta diskretno pala uprava slovenske energetske kompanije Petrola, navodno zbog nekih hrvatskih akvizicija. Sudski i politički epilog slučaj je dobio tek nakon što je kompanija promijenila upravu i zaštitila svoje poslovanje.
Ovo je samo jedan primjer kako neke zemlje tako znaju cijeniti svoje velike porezne obveznike i svoje ponajveće poslodavce, a mogli bismo krenuti i nešto sjevernije pa razgovarati o nekim njemačkim i austrijskim kompanijama i nepodopštinama menadžera te reakcijama politike i regulatora na njih.
No, nema potrebe, prosječnom čitatelju već je jasno kako se u Hrvatskoj, u pravilu događa suprotno.
Najveći zagovornici toga da je INA strateška i važna kompanija, koju treba vratiti u narodne ruke, nisu niti pokušali pričekati korporativni i sudski rasplet najnovijih afera srednjega menadžmenta ponajvećeg hrvatskog poreznog obveznika, nego su nevolju iskoristili za svoju agendu koja traje već nekoliko godina, a opasno prijeti postati onime što u susjednoj zemlji zovu kosovskim mitom.
Umjesto da se suzdrže od reakcije, jer i njihova osobna primanja, ili dobrog dijela njih, ovise o proračunskom doprinosu INA-e, pa da kompaniju poštede barem reputacijske, a onda i pripadajuće financijske štete, priredili su parlamentarni spektakl kruha i igara.
Pomalo neodgovorno i pomalo licemjerno, rekao bih, s obzirom na velo čestu argumentaciju zapadnim primjerima. Naime, zapadni nas primjeri. Ali i zdrav razum, uče kako o kvaliteti upravljanja i poslovnoj politici pojedine kompanije može razgovarati samo u kontekstu dobrog rada kompanije i minimalnog konsenzusa dioničara o budućnosti kompanije.
Potonje je conditio sine qua non, jer ispucani su svi plotuni rata za INA-u, sva saslušanja, analize utjecaja vlasništva na kompaniju (sic!), arbitražne presude, pokušaji revizije arbitraže, politički i sudski procesi.
Dogovor se zdravorazumski nameće kao jedina opcija, jer ako postoji pravilo s najmanje izuzetaka, to je da svi sukobi završavaju kompromisom. U korporativnom smislu i u pogledu upravljanja. To je zbog toda što sukobi iscrpljuju dionike. Hrvatskoj se iscrpljuje INA, kompanija od koje ovisi dobar dio hrvatskog ekonomskog i energetskog sustava, a MOL trpi reputacijsku štetu na pravosudnom (slučaj Hernadi), ali i poslovnom polju (na drugim tržištima). Dogovor bi, stoga, trebao biti u interesu najvećim dioničarima, ali i svima koji promišljaju dobronamjerno (nevezano uz osobni politički ili komercijalni interes) o budućnosti kompanije.
Sva sreća, u INA-i se nisu dali puno impresionirati, pa je tako nova uprava, za koju u kadrovskom tj kvalitativnom smislu, a ovdje govorimo o nominiranima od oba velika dioničara, možemo reći kako je jedna od najboljih do sada, neobično aktivna. I to baš u područjima i sektorima u kojoj se kompaniju, sukladno aktualnoj energetskoj krizi najviše kritizira.
Usprkos neutemeljenim ili polu)(utemeljenim kritikama pojedinaca s političkim, osobnim ili komercijalnim interesima u ili oko kompanije, nastavljen je proces modernizacije rafinerije u Rijeci. Iako možemo razgovarati o aktualnom kontekstu energetske krize i termina sadašnjeg zastoja rada u rafineriji, valja napomenuti kako je projekt modernizacije i njegov hodogram nastao davno prije nego li je bilo govora o ishodištu sadašnje situacije. O agresiji Vladimira Putina i Rusije na Ukrajinu.
Radi se o nastavku najveće investicije u povijesti INA-e koja je neizmjerno važna za budućnost rafinerijskog poslovanja, jer će riječkoj rafineriji pružiti mogućnost prerade više vrsta nafte, a ne samo one ruske. Situacija u kojoj se Europa nalazi glede opskrbnih pravaca energenata s istoka dodatno daje na važnosti ovom projektu.
U projekt se ulaže 4 milijarde kuna, a to ga čini najvećim industrijskim projektom u Hrvatskoj. Trenutno se nalazi na više od 60 posto gotovosti, a sadašnji će zastoj potrajati preko zime, pri čemu opskrba tržišta derivatima, uvjeravaju iz uprave, prilikom jučerašnjeg obilaska radova, nije ugrožen. Dapače, unatoč nekim dezinformacijama kritičara, iz kompanije su priopćili kako se nadomjestak opskrbe neće odvijati iz Mađarske, nego s Mediterana, gdje je već ugovoreno petnaestak brodova koji će darivate dopremati u hrvatske luke.
Kada smo kod neovisnosti o dopremi energenata s istoka, njezin je važan dio hrvatska proizvodnja ugljikovodika. S obzirom na to da su današnji glavni zagovornici hrvatske samodostatnosti i/ili povećanja proizvodnje, bili najveći protivnici projekta snimanja i davanja u koncesiju istražnih polja u Jadranu, Dinaridima i Panonu (u vrijeme ministra Ivana Vrdoljaka), proizvodnja je ostala tek na nekoliko kompanija. INA-i i Vermilionu, koji je u vrijeme vlade Tihomira Oreškovića jedini uspio dobiti dozvole.
Tako su u INA-i ovih dana proslavili važnu obljetnicu svoga sektora Istraživanja i proizvodnje, koji neprekinuto rade sedam desetljeća. Tom su prilikom obilježili 22 milijarde prostornih metara plina proizvedenih u poljima na sjeveru Jadrana. Ta su polja prvo bila u kooperaciji s talijanskim partnerom, no INA je taj posao preuzela i sada, sukladno propisu Vlade kako mora početi proizvoditi više, planira devet potencijalnih bušotina, u koje će uložiti oko 1.5 milijardi eura. Procjene su kako će se time sadašnja proizvodnja od 0.7 milijardi (od hrvatskih potreba koje iznose 2.7 milijardi prostornih metara) prostornih metara plina povećati za oko dvadeset posto.
Ako ovome pridodamo i put ka omogućavanju nastavka učinkovite poljoprivredne proizvodnje, ali i plinskog sustava, u Hrvatskoj, slika će biti potpuna.
I dok bi netko mogao reći kako je previše pretenciozno reći kako je kutinska Petrokemija ključna za učinkovitost poljoprivrednog sektora u našoj zemlji, jer umjetna gnojiva se, vidjeli smo to u ovoj krizi, daju jeftino nabaviti s kontinenata i potkontinenata gdje ključni resurs (plin) nije pod takvim burzovnim i geopolitičkim pritiskom, kao u Europi, s plinskim sustavom je drugačija situacija.
U Hrvatskoj, temeljito deindustrijaliziranoj zemlji, plinski sustav bi bio puno skuplji, ako bi uopće bio moguć ovakvim kakvim ga danas poznajemo, da nema industrije koja ga uravnotežuje. Kako je još neko vrijeme izvjesno da na južnom kraku plinskog sustava, onom prema Dalmaciji, nećemo imati spojene značajnije potrošače, na sjeveru nam ostaje Petrokemija.
Zbog toga je iznimno važna jučerašnja vijest kako je nakon više od godine dubinskoga snimanja turski petrokemijski div Yildirim odlučio uči na europsko tržište upravo preko Kutine. Jučer je, naime, potpisan sporazum o početku preuzimanja većinskog vlasnika Petrokemije. Radi se o tvrtki Terra mineralna gnojiva, u vlasništvu INA-e i Prvog plinarskog društva, koja posjeduje nešto manje od 55 posto dionica Petrokemije.
Ohrabruje činjenica kako bi to mogla, ako se proces do kraja provede biti vrlo dobra sinergija. Yildirim dobiva europsko tržište, a Petrokemija nova tržišta i moderniju tehnologiju te partnera koji je globalni igrač na tržištu mineralnih gnojiva.
Za upravu kompanije koja, prema kritičarima zanemaruje hrvatske strateške interese, te prema dezinformacijama ima tu dugoročnu namjeru za račun jednog dioničara (koji je uzgred, u upravu imenovao nikada jača imena vezana uz sektor razvoja, a nešto ranije spasio INA-u od bankrota), i nije tako loše, zar ne?
Video: Eksplozija u Istanbulu
Autor se više brine za reputaciju Hernadia, nego što govori o prepuštanju upravljačkih prava MOL-u, memorandumu kojim se zatvara rafinerija u Sisku i time krši ugovor kojim je MOL preuzeo obvezu rekonstrukcije obje rafinerije. Ali ga zato smetaju svi oni koji ukazuju na to, bezobrazno ih prozivajući da su priredili "parlamentarni spektakl kruha i i igara".