TRŽIŠTE RADA

Nezaposlenost pada, ali nije mala, a do kvalitetnog kadra dolazi se sve teže

01.11.2008.
u 10:32

Od 2001. godine na tržištu rada je pozitivan trend smanjenja nezaposlenih, pa je tako s oko 400.000 nezaposlenih osoba početkom 2002. godine taj broj do rujna ove godine gotovo prepolovljen. U padu je i broj novoprijavljenih u evidenciji, ali raste broj novoprijavljenih iznad 50 godina. Odnosno, struktura nezaposlenih osoba na evidenciji zavoda se mijenja. Također, stopa nezaposlenosti još je uvijek veća nego u EU, a istovremeno nam je stopa zaposlenosti manja. Problem je i opseg dugotrajne nezaposlenosti.

Ono što je potrebno jest veća povezanost agencije s poslodavcima kako bi se znalo koga i koje sposobnosti i znanja poslodavci trebaju. Cjeloživotno učenje danas je potreba, a potreba prekvalifikacije sve učestalija. O tome, kao i potrebi fleksibilnosti tržišta rada, novim oblicima zaštićenosti radnika i njihovoj motivaciji za rad razgovarali su sudionici okruglog stola.


– Tržište rada mijenja se i razvija. Zahtjevi za pojedina zanimanja kontinuirano se mijenjaju. I ako ne dođe do promjena u nazivu zanimanja, sigurno dolazi promjena zahtjeva za obavljanje poslova u tom zanimanju. Zahtjevi i opis posla prije deset godina i danas nisu isti – tvrdi ravnateljica HZZ-a Ankica Paun Jarallah.

Sudionici okruglog stola zato se slažu da se bez ulaganja u obrazovanje teško može postići kvaliteta na tržištu rada, a ono također može smanjiti i opseg dugotrajne nezaposlenosti, koja je u našoj zemlji znatno izražena.

– Trebalo bi vidjeti koliko država ulaže u svoje zaposlenike i koliko je voljna planirati sredstava za tu namjenu. U mnogim se institucijama uče osnove poput projekt-manadžmenta ili pristupa EU, no u pogledu osnovnih poslovnih procesa edukacija je u tim institucijama, počevši od ministarstava – rijetkost. To znači da se sustavno zapostavlja ono što jedino daje kvalitetu, a to je obrazovanje – tvrdi Sanja Crnković Pozaić, direktrorica tvrtke BIT, ističući da su se sve promjene u smjeru kvalitete zapošljavanja kroz kvalitetu ljudi dogodile više inicijativom HZZ-a, a bez značajne potpore izvana.

Suradnja s poslodavcima
Agencija za obrazovanje odraslih jedan je korak u poticanju osoba i tvrtki na potrebu učenja zaposlenika, odnosno kako tvrdi njezin v. d. ravnatelja Mile Živčić, agencija ima stručnu – savjetodavnu ulogu prema institucijama koje pružaju uslugu obrazovanja.

– Jedan od takvih poslova je organizacija Tjedna cjeloživotnog učenja. Tu nam je cilj prije svega predstaviti cjeloživotno učenje kroz radionice i tribine. Pokrenuli smo i pilot-projekt ulaganja u obrazovanje za deficitirana zanimanja, gdje su nam pomogli područni uredi HZZ-a u tri županije gdje smo projekt pokrenuli, i ustanove za obrazovanje odraslih koje će izvoditi navedene programe – kaže Živčić.

Paun Jarallah ističe da je u cilju usmjeravanja u obrazovanju potrebno stvoriti bolju i kvalitetniju suradnju s poslodavcima kako bi se znale njihove potrebe.

– Jedino ako se dobro poznaje potreba poslodavca može se i posredovati za kvalitetnog radnika ili pak ako takvih nema, ulagati u obrazovanje nezaposlenih osoba kako bi što prije kod poslodavaca našli svoje radno mjesto – tvrdi Paun Jarallah i nastavlja: – S jedne strane traže se kvote za neka zanimanja, dok se one istodobno mogu naći unutar vlastitih kapaciteta posredovanjem ili obrazovanjem.

– To potvrđuje činjenica da ako bi se sutra otvorilo sto tisuća novih radnih mjesta, ona se sigurno ne bi mogla popuniti nezaposlenim evidentiranim osobama na zavodu. Prema tome, njihovo je zapošljavanje ovisno i o dostupnosti sredstava za njihovo osposobljavanje – kaže Crnković Pozaić i tvrdi da se ulaganje poslodavaca u obrazovanje odnosi u prvome redu na menadžerske pozicije.

Izuzetak su međunarodne kompanije, no one su kod nas u manjini, a prevladavaju male i srednje tvrtke. Pa zato, ako hoćemo otvarati nova radna mjesta potrebno je usredotočiti se na srednje i male jer su oni ti koji otvaraju radna mjesta – zaključuje Crnković Pozaić.

– Mislim da bi poslodavci više trebali sudjelovati u osmišljavanju programa obrazovanja za svog zaposlenika. Jer često se dogodi da ga ustanove pošalju u Agenciju na procjenu, a mi ne možemo odlučiti koje znanje radniku treba – kaže Živčić.

– Zbog dinamičnosti tržišta rada, dinamičnosti ekonomije i brzine protoka informacija, potrebno konstantno raditi na sebi – kaže Andrej Bolfek, prokurist u tvrtki Iventa, tvrdeći da znanje koje se ‘donese’ s fakulteta zastarijeva za otprilike pet godina. Također, usavršavanje na visokim menadžerskim pozicijama nužno je ako se želi ostati na tom mjestu.

– Danas je potrebno da se tvrtke brže prilagođavaju, odnosno restrukturiraju, a to znači da moraju prilagoditi i strukturu znanja i vještina svojih ljudi. To se može, ali i ne mora raditi otpuštanjem, no to je također neizbježno pa čak i očekivano u dinamičnom gospodarstvu – tvrdi Crnković Pozaić. Zato i opravdava u zadnje vrijeme često od sindikata napadanu potrebu fleksibilnosti radne snage. Tvrdi da i danas ulaganje u sebe i vlastito obrazovanje, znanje i vještine može biti temelj sigurnosti i jamčiti ponovno zapošljavanje u slučaju otkaza, a da ga danas sve manje može pružiti sindikat – zaključuje Crnković Pozaić.

Bolfek tvrdi da je najveća sigurnost konkurentno gospodarstvo.

– Moje iskustvo s klijentima s kojima radim, a to su pretežito oni koji traže osobe za menadžerske i specijalističke pozicije, jest takvo da ne uspijevaju naći ljude na tržištu jer su kvalitetni i visokoobrazovani kadrovi deficitarni. Dodatni je problem taj što je riječ o poslu bez radnog vremena. Tražene kadrove pretežno pronalazimo u drugim kompanijama, što u konačnici ima za posljedicu povećanje plaća na tržištu rada.

Motivacija zaposlenika
Živčić nadodaje da je to povećanje plaća ipak moguće samo u privatnim kompanijama, jer državne su ograničene koeficijentima. Govori to iz iskustva jer je upravo i njihova institucija suočena s odlaskom ljudi zbog ponuđenih dvostruko većih plaća.

Bolfek iz iskustva pak govori da postoje i osobe iz javnog sektora koje su odbijale poslove za nekoliko puta veće plaće, a to je bilo u 90 posto slučajeva, jer nisu željeli raditi 15 sati dnevno. A to se od menadžerskih pozicija zahtijeva. Stoga zaključuje da je plaća gotovo sekundarna, a da je pojedincu bitnije mjesto gdje može ostvariti svoje ambicije i gdje se dobro osjeća.

– U javnom sektoru ta je motivacija limitirana, jer, primjerice, napredak u karijeri podrazumijeva i određen broj godina staža. Mislim da je to loše, jer osoba koja je mlada i s malo godina staža može biti puno produktivnija od one s duljim stažem. Zato bi to trebalo mijenjati. Također, postoje i oni koji izbjegavaju biti odgovorni prema poslu, a natjerat ih se ne može jer nemaju konkurencije – tvrdi Živčić.

– Često se govori da je radnik u javnom sektoru zaštićeniji nego u privatnom, a da je radnik u pri vatnom sektoru efikasniji. Smatram da bi javni sektor također morao uključiti mjerenje efikasnosti, odnosno u efikasnost poslovanja uvesti praćenje indikatora uspješnosti kao što je slučaj u privatnom sektoru.

Istina je da kada se takve stvari uvode onda se često govori da se žele ugroziti prava radnika, ili se nekoga želi otpustiti. No to nije borba protiv prava radnika, nego za prava radnika koji su dobri, efikasni i pridonose sustavu. I u konačnici to je uspostava efikasne službe, gdje svaki radnik mora dati svoj doprinos – tvrdi Paun Jarallah.

Motivaciju bi trebalo izmijeniti i među osobama koje nemaju završenu niti osnovnu školu, a koji su u evidenciji HZZ-a zajedno s onima sa završenom osnovnom školom, te trogodišnjom i četvorogodišnjom srednjom školom, među najbrojnijima.

– Njima se mogu ponuditi jednostavna zanimanja ili prethodno davanje mogućnosti završavanja osnovne škole. No motivacija za takve ljude je slaba, među kojima ima i mnogo mladih ispod 25 godina – kaže Paun Jarallah. – Teško ih je motivirati na završetak osnovne škole zato što su primorani raditi, a istodobno pretežito rade na crno, gdje su plaćeni bolje nego da se zaposle u formalnom sektoru sa stečenim osnovnoškolskim obrazovanjem.

Da bi se osigurao interes osoba s niskim kvalifikacijama za daljnje usavršavanje, mora im se pružiti potpora za vrijeme osposobljavanja kako ne bi morali raditi nego se posvetiti učenju – kaže Crnković Pozaić.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije