Osječani Lidija Pihler, popularnija u modnome svijetu kao Yuniku, i njezin brat Hrvoje Vidaković znaju kako. Uzeli su stvar “u svoje ruke” i pobijedili krizu. Nikome od njih plaća ne kasni, rade ono što vole i u tome su još uspješni. Oni su se samozaposlili.
Dok je Lidija u poduzetničke vode zakoračila ovoga travnja, njezin brat Hrvoje na sličan se korak odvažio godinu dana prije, još u svibnju prošle godine. Oboje su sada obrtnici u Osijeku. Lidija ima modni atelijer u širem centru grada pod nazivom “Yuniku”, a pod istim imenom dizajnira i odjeću. Njezin brat Hrvoje sa svojim je šogorom, odnosno Lidijinim suprugom Alenom, vlasnik soboslikarsko-ličilačko-staklarskog obrta Inter-Dekor.
Obrtnički “gen”, u šali će reći”, naslijedili su od majke koja već petnaest godina drži staklarsku radnju u Osijeku. Već na njezinu primjeru od malih su se nogu brat i sestra naučili poslovnoj “devizi” koja vrijedi među obrtnicima – “kada ti je teško u životu, sam poneseš čitav teret problema, a kada ti je dobro, sretan si i zadovoljan jer si uspjeh stekao vlastitim radom”.
Sličnom formulom sada se služe upravo Lidija, Alen i Hrvoje. Smatraju kako nisu imali drugog izbora, pa je otvaranje obrta i samozapošljavanje bio jedan od najboljih načina da svoje ideje pretoče u djela, zapravo ih unovče i tako počnu živjeti.
Poslovna niša u kojoj su se našli dobro je rješenje, priznat će Osječani, jer se tako jednostavno i lako može kontrolirati svoje poslovne poteze.
“Obrtnički geni”
– Trebale su mi godine da se odvažim na taj korak. Od posla koji radim trenutačno se može živjeti. Nadam se da će biti još i bolje kada dođu bolja vremena. Uložila sam sve u taj posao jer pretpostavljam da ću se njime baviti cijeli život – očekuje 29-godišnja modna dizajnerica koja ima dovoljno posla da bi već sada mogla zaposliti nove, kreativne ljude, ali će na taj potez pričekati još neko vrijeme.
Zaposlena je, priznaje, od jutra do mraka. Smatra kako su trenutačno jako velika davanja i obveze obrtnika prema državi, a da bi se otvorilo radno mjesto za novoga čovjeka, po njezinu je mišljenju važno osigurati dobre uvjete i barem prosječnu i primjerenu hrvatsku plaću kako bi i ta osoba bila zadovoljna poslom koji radi.
– Prvi mjesec kada sam pokrenula posao i zaposlila samu sebe pomislila sam kako to neću moći izdržati. No, poslije sam se uhodala i onda jednostavno više nema stajanja, nema kraja. Važno je samo da se pred svoje kupce, odnosno klijente dolazi uvijek s novim i svježim idejama, kreacijama kako bi ih se zadržalo, a istodobno pridobilo i neke nove. Tako se na kraju krajeva stvara i krug povjerenja među svima nama – otkriva svoj “recept za uspjeh” Lidija, koja je iskustvo stjecala izlaganjem svojih kolekcija na osječkom Fashion Incubatoru i zagrebačkom Cro-A-Porteru.
Uvijek dostupni
Slično razmišlja i 31-godišnji Hrvoje. Pred kupce svojih usluga uvijek mora izići s “nečim novim”. Zbog toga dosta vremena provodi i za računalom, prateći i istražujući nove svjetske trendove, ali i ono što ljudi vole.
– Nakon godinu dana otkad smo se upustili u poduzetničke vode, na pragu smo onoga što se traži. Posla imamo, ali uvijek bi moglo i bolje. U našem je poslu važna fleksibilnost, prilagodljivost i pristupačnost. Zbog toga smo naručiteljima usluga uvijek dostupni, bez obzira na to bili na godišnjem odmoru ili ne. Važno je da smo uslužni i komunikativni – preporučuje Hrvoje, kojemu plaća u “toj firmi” nikada ne kasni.
U vlastitom obrtu pronašao je samo prednosti i sažeo ih u “recept za uspjeh”.
– Kroz vlastiti obrt jednostavnije i lakše ostvarujemo prava, imamo “klizno” radno vrijeme, odnosno prilagođavamo ga naručiteljima usluga. No, da bi se posao proširio, važno je često uvesti u njega nešto novo, neku novu ideju – otkriva Hrvoje te dodaje da su trenutačno jedni od rijetkih u Slavoniji i Baranji koji svojim naručiteljima usluga pružaju mogućnost izrade fototapete prema fotografiji koju žele prenijeti na zid.
– Bavimo se izradom sigurnosnih staklenih stijena i rukohvata te staklenih stijena za kuhinje s različitim aplikacijama. To su neke inovacije uz naš klasični soboslikarsko-ličilačko-staklarski obrt – ističe Hrvoje.
Iako njegov šogor Alen obavlja potpuno drugu vrstu posla, složili su se i ujedinili svoju uslugu u jedan, zajednički obrt. U njemu je svatko ipak zadužen za svoj dio – onaj koji mu bolje ide. Tako je Hrvoje u “staklarskom odjelu”, a Alen soboslikarsko-ličilačkom.
– I uvijek se nadopunjujemo, uskačemo u pomoć jedan drugome kako bi sve bilo na vrijeme i kvalitetno obavljeno – dodaje Hrvoje.
Osječki brat i sestra složit će se ipak kako nije jednostavno samozaposliti se u Hrvatskoj.
– S obzirom na to da smo mali i radimo s malim budžetima, ne možemo od onoga što zaradimo kupovati kule i gradove, brda i doline. Uspijemo si isplatiti plaće i prema državi “pokriti” sve obveze koje imamo. Nakon svega toga ne ostane nam previše novca na raspolaganju. No, kao obrtnici smo, možda zbog svega češće pod povećalom inspekcija za razliku od velikih tvrtki, a u slučaju da nam se otkrije i najmanji propust, plaćamo još k tome i velike kazne. Još uvijek država kontrolira više i češće nas male nego velike tvrtke – dodaje Lidija kojoj se na samom početku sve dodatno zakompliciralo jer je s fakultetskom diplomu diplomiranog dizajnera željela imati svoj dizajnerski obrt.
Morala je stoga pisati dodatne zamolbe Ministarstvu gospodarstva i tražiti posebnu dozvolu. Cijeli proces registracije zbog toga se otegnuo na gotovo dva mjeseca, a ostali za to trebaju manje “papirologije” i rješenje im na kućnu adresu stigne već za samo nekoliko dana.
Ona je zbog toga što ima diplomu morala pisati *posebnu* molbu Ministarstvu? Dakle, što je to ako ne dokaz da su visoko obrazovani dskriminirani u ovoj zemlji?