Kao nekad u zlatna tekstilna vremena, na nacionalnim televizijskim postajama vrte se reklame jedne međimurske tekstilne tvrtke. MTČ se, poznato je, raspao na desetak malih tvrtki od kojih su gotovo sve završile u stečaju i po sudovima na kojima se direktorima i članovima uprava sudi za raznovrsne zloporabe. Od većih igrača u ekipi o(p)stao je samo Čateks. No, u kategoriji manjih i srednjih poduzeća lijepo se razvija Xenia Design propulzivne čakovečke kreatorice Ksenije Vrbanec, a posljednjih godina jača i tvrtka obitelji Bali iz Donje Dubrave. To je ta čije se reklame vrte na televizijama, a uz ceste stoje džambo plakati s razvijenim muškarcem u donjem rublju.
Direktor i direktorica tvrtke Bali supružnici su Dragan i Snježana Bali, koji su 2001. godine pokrenuli vlastitu tvrtku proizvodnje i distribucije tekstilnih proizvoda. I Dragan i Snježana svoj su radni vijek proveli u ogranku MTČ-a u Kotoribi, gdje su stjecali znanja proizvodnje tekstilnih proizvoda sve dok nisu otvorili vlastitu tvrtku jer su predosjetili propast tekstilnog diva osnovanog još 1923. Samo s jednom šivaćom mašinom i dvjema škarama, ali s puno znanja, počeli su proizvoditi majice koje su sami dizajnirali i sašili. Distribuciju je u ruke preuzela Snježana, a Dragan proizvodni proces, od izrade krojeva do šivanja.
– Kako je svaki početak težak, tako je bio i ovaj. Prodati svoje proizvode bilo je jako teško zbog snažne konkurencije, a i novi ste na tržištu. Nije nam bilo teško ni spavati u automobilu kada nije bilo novca za smještaj pri odlasku na teren i pokušaja prodaje svojih proizvoda. Najteže nam je pala odvojenost od svoje djece kad smo morali biti odsutni na nekoliko tjedana. Tražili smo bolju budućnost za svoju djecu. Uz danonoćne napore i teška odricanja, tvrtka je rasla prema zacrtanim ciljevima i prema onome što danas jest – kažu supružnici.
Vlastiti brendovi
Sinovi Željko i Zoran praktički su cijeli svoj život sudjelovali u razvoju tekstilne tvrtke svojih roditelja. Nakon završetka studija ekonomije i menadžmenta na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa te stjecanja poslovne MBA diplome, voditelj marketinškog tima Željko sudjeluje u razvoju tvrtke i njezinih brendova, kao i njegov brat Zoran također. Prvostupnik ekonomije budući je polaznik studija MBA, više je okrenut razvoju i kontroli proizvoda. Svatko u tvrtki zna svoj posao. Tvrtka se razvijala postupno, ulagalo se u nju koliko se moglo, a svaka se poslovna odluka donosila s velikim oprezom jer bi i samo jedan promašeni korak mogao tvrtku baciti na koljena.
– Preuređenjem starog štaglja dobili smo prve prostore za rad krojačnice i pakiraonice. Bilo je to 2002. godine. To nam je bilo prvo veće kapitalno ulaganje. Već 2007. godine kupili smo zgradu proizvodne površine 1200 četvornih metara, kako bismo proširili poslovanje i na šivaonicu. Sljedeće godine uselili smo se u novouređenu zgradu u centru Donje Dubrave i počeli s proizvodnjom proizvoda, od dizajna sve do završnog pakiranja i plasmana na tržište. Šivaonica je u samim počecima imala 30 zaposlenika. Prekretnica u poslovanju bila nam je 2009. godine, kada smo svoje poslovanje proširili i na lohn proizvodnju – prisjeća se Dragan.
Počeli su raditi za njemačku tvrtku Marc Cain, što ih je, kaže, održalo na životu tijekom velike ekonomske krize koja je počela 2008. godine. U tom trenutku bilo je uzmi ili ostavi. Povećanjem kapaciteta proizvodnje i ulaganjem u inovativne tehnologije tvrtka je poslala poziv za suradnju na lohn poslovima tvrtki Wolford AG iz Austrije. Ta suradnja pokrenuta 2014. godine traje i danas. Na javnoj dražbi 2016. kupili su staru zgradu u vlasništvu Općine Donja Dubrava, koja se nalazi odmah uz postojeću zgradu tvrtke. Podigli su pozamašan kredit kako bi kupljenu zgradu renovirali i preuredili za potrebe proizvodnog pogona. Završetkom radova 2019. i preseljenjem kapaciteta proizvodnje koji se odnosio za lohn proizvodnju za Wolford, proširili su obujam proizvodnje za sljedećih 350 četvornih metara. Te iste godine sinula im je ideja o proizvodnji odjeće za novorođenčad i djecu do 10. godine, izradi vlastitog brenda i web shopa pod nazivom Balidoo.
– Za razvoj Balidoo web shopa bio je potreban novi dizajn, novi način poslovanja i proizvodnje u tvrtki. Krajem 2020. godine otvorili smo još jednu web trgovinu pod nazivom KOZO, koja u svome opusu ima proizvode muškog i budućnosti ženskog rublja i spavaćeg programa – kaže Željko. Ne smatra da je minus što tvrtka nije stacionirana u Čakovcu.
– Zašto bi to bilo važno kada postoje i u našem okruženju stručni ljudi u tekstilnoj industriji? – pita logično.
Tvrtka danas ima nešto više od 120 zaposlenika, a temelj su lohn poslovi i proizvodnja vlastitih brendova Balidoo i KOZO.
– O prihodima ne želimo govoriti jer se ovo ne radi samo zbog prihoda već i iz zadovoljstva stvaranja proizvoda koji su dizajnirani i proizvedeni u Hrvatskoj. Najlakše se baviti procesom kupim/prodam i svi zadovoljni, ne mislim da to nije potrebno, ali zapitajmo se gdje smo danas i kamo idemo? Odnosno, misija i vizija cjelokupne hrvatske industrije, ne samo tekstilne već i ostalih gospodarstvenih grana. Glavni asortiman nam je proizvodnja dječje odjeće, muškog i ženskog rublja i spavaćeg programa i u tim asortimanima želimo biti najbolji što možemo kako bismo pružili najbolje za naše kupce. Izvozimo manje količine svojih proizvoda na inozemna tržišta, ali nastojimo unaprijediti izvozno orijentirano poslovanje – napominje Zoran.
Promocija hrvatskog dizajna
Proizvodnja se, dakle, odvija u maloj općini Donjoj Dubravi s oko 1800 stanovnika. Ondje se nalazi proizvodni pogon, dizajnerski studio i cjelokupni tim koji upravlja tvrtkom. Odjeću dizajnira dizajnerica Karmen Lukša koja s obitelji Bali surađuje dugi niz godina. U budućnosti se, kažu supružnici Bali, vesele i nekim novim dizajnerima kako bi se hrvatski dizajn mogao vidjeti i na svjetskim tržištima.
– Bez promidžbene kampanje ne možete ništa u današnje vrijeme, postoje razni načini oglašavanja, ali mi smo se opredijelil za ovakve. Smatramo da smo odradili dobar posao u stvaranju brand awarenessa, a to će, među ostalim, pokazati i pokazuju budući i sadašnji kupci. Došla su drukčija vremena, ne želim govoriti o MTČ-u ili Čateksu, svaka tvrtka ima svoj portfolio i, naravno, svoj poslovni plan razvoja tvrtke. Neke tvrtke uspijevaju, a neke nažalost ne, i to se zove zdravo tržišno natjecanje. Brza i efikasna transformacija ključ je poslovanja. Zašto neke tvrtke koje su imale nekoliko tisuća zaposlenika, dugu tradiciju proizvodnje, tržište distribucije tekstilnih proizvoda, a, među ostalim i ime – danas više ili gotovo ne postoje? Niti jedna od tih tvrtki nije bila efikasna niti se nije prilagodila novonastalim situacijama. Naša kampanja bila je brza i efikasna, ali ništa od toga ako kupac ne prepozna naš trud i ako ga mi sami ne uvjerimo u kvalitetu proizvoda. Kupac će odlučiti hoće li naši brendovi postojati za 10 ili 50 godina – razmišlja Željko.
Međimurje je, činjenica je, nekad bilo jače tekstilno središte nego što je danas, no treba se, dodaje, se moramo zapitati po čemu je jače?
– Je li to bilo po broju proizvedenih proizvoda? Mislite da je to pokazatelj jačine tekstilne industrije? Danas je pokazatelj jačine tekstilne industrije distribucija visokokvalitetnih i dizajnerski inovativnih proizvoda na tržišta više kupovne moći. Tekstilna industrija nije samo šivanje proizvoda, postoji i dizajn i kvaliteta izrade proizvoda, visokokvalitetni materijali i svi ostali čimbenici koji čine tekstilnu industriju, a naravno tu je i prodaja takvih proizvoda. Možda inozemni kupci više cijene takve proizvode. Ne znam zašto stalno govorimo o MTČ-u, MTČ je prošlost, hrvatska tekstilna industrija treba se okrenuti prema budućnosti i tome što ta budućnost donosi. Naravno da je MTČ bio veliko ime tekstilne industrije i nije uspio pozitivno poslovati. Ako tržište dopušta razvoj manjih i srednjih tekstilnih poduzeća, onda je to pozitivno, ali istina je suprotna. Teško se probiti na tržište kada nažalost kao malo ili srednje poduzeće ne posjedujete znanje u dizajnu, materijalu i izradi visokokvalitetnih proizvoda. Konkurencija je strahovita i najveći problem je nezdrava konkurencija koju naša država ne regulira, niti ne daje priliku malim i srednjim poduzećima. Nama je uvijek sve strano bolje, što je jako žalosno. Takva nezdrava konkurencija i država koja ne štiti male i srednje poduzetnike, uništit će i najmanju nadu za boljim sutra našim tekstilnim proizvođačima. Kod prijave za EU projekt u razvoju poslovanju dobili smo odgovor da smo mi iz tekstilne industrije i što tražimo!? Znači da niti vrh države ne može vjerovati u kojem smjeru se naša tvrtka razvija. Naši proizvodi su dostojni najvećih brendova i to nitko ne može osporiti. Uspješna suradnja s drugim tekstilnim poduzećima je također dobrodošla jer znamo kakvo je stanje na tržištu – ističe Zoran.
Planovi usprkos koroni
Međimurje je desetljećima bilo “rasadnik” kvalitetne radne snage u tekstilnoj industriji. Još uvijek, kažu, mogu pronaći stručne radnike, no taj trend je u opadanju. Djeca se, nažalost, ne školuju za rad u tekstilnoj industriji, osim dizajnerskog zanimanja. Za desetak godina će, predviđaju, drastično nedostajati radne snage u tekstilnoj industriji pa će se tvrtke morati orijentirati prema radnoj snazi iz inozemstva. To je realnost.
– Motivaciju kod zaposlenika i budućih tekstilaca nije lako održavati. Moramo znati da je visina plaće jedan velik dio motivacije, iako nije to jedini razlog. Stoga razvijamo premium proizvode koji mogu pružiti zaposleniku veću plaću i lakši život. Nitko nikog ne tjera da mora nešto raditi, ali mislim da je predivan osjećaj kada nešto napravite svojim rukama i kad neka druga osoba nosi taj proizvod. Takav kupac će se i vratiti. Zar nije cilj u životu stvoriti nešto? – kaže Željko.
Kako se, zanima nas, opuštaju od stresa? Svatko svoj unutarnji mir pokušava pronaći na razne načine. Netko trenira sport, netko čita knjigu, netko voli šetnje.
– Moram priznati da je teško rješavati se stresa, stotinu obitelji ovisi o vama i hoće li sve normalno funkcionirati. Nismo izabrali osamsatno radno vrijeme već smo izabrali stvarati lijepu priču i ponosni smo na naš rad, ali prije svega ostaje obitelj koja je temelj našeg zajedništva i niti jedna veća odluka koja se donosi ne prolazi bez konkretnog razgovora o ideji, rješenju ili nekom problemu – kaže Dragan.
U vrijeme pandemije brzo su se prilagodili “novom normalnom”. Na nju gledaju i kao na priliku za ostvarivanje ciljeva, distribuciju proizvoda i šansu da ih kupci vide i prepoznaju. Situacija nije jednostavna, ne zna se kada ćemo se vratiti normalnome. Za poduzetnike je upitnika nad glavom još i više.
– Generalno je situacija u tekstilnoj industriji u svijetu loša zbog zatvorenih dućana, web trgovine ne mogu nadomjestiti fizičke dućane, proizvodi stoje na skladištima i skladišta su puna. Svi zajedno ćemo morati kretati od početka. U Hrvatskoj je već nekoliko tekstilnih tvrtki na koljenima, što je žalosno, ali i inozemno tržište se mijenja. Nemojte se čuditi kada čujete kako neki poznati brend više ne postoji ili ga je netko drugi kupio – napominje Snježana.
Planova za budućnost imaju puno. Žele se probiti na što veći dio inozemnog tržišta i postati respektabilan brend. Čekaju da se vrate tekstilni sajmovi. Jedan veliki dugoročni plan je i gradnja nove proizvodno/administrativne zgrade...
Što god se ovako kod nas napravi je vrlo pohvalno, a ne da svi samo gledaju kako se uvaliti u javne strukture. Šteta što nema više takvih i što se takve stvari više ne potiču... U školama bi se trebalo učiti o poduzetništvu i to bi trebao biti vrh, a ne da nam na nekim faksevima preko 80% ljudi računa da će se zaposliti u javnom sektoru (npr. filozofski), a na drugim isti takav postotak računa da će otići van (npr. FER)...