U Tvornicu duhana Zagreb prije nekoliko dan stigao je još jedan pozdrav iz Rovinja: veliki brat odlučio je posrnulim trudbenicima dati još jednu šansu. Sad kad je valjda čak i njima jasno da nemaju nikakve šanse ostvariti svoje zahtjeve, ponovno su dobili priliku doći do otpremnina koje su prije nekoliko mjeseci hirovito odbili. Veliki brat se, dakle, ipak smilovao?
Ne baš sasvim. Otpremnine će isplatiti samo ako se razmetni sinovi javno pokaju, pospu pepelom i prokažu one koji su ih zaveli na krivi put. I tako vjerojatno zagarantiraju ishod eventualne buduće parnice protiv organizatora zauzimanja tvornice. Ima li veliki brat moralno pravo na to? Svakako ima klanjam se smjerno i uzvraćam pozdrav Rovinju, osvajanje tvornice bio je potpuno besmislen i uza-lud-an čin no svejedno nakon ovakvog nastupa vlasnika u ustima ostaje okus opuška.
Koliko god poštovao Marija Ivekovića i njegovo ljudsko poštenje (ne znam u čemu je danas, no sve donedavno vozio je staru zastavu 101!) ne razumijem motive za ovakvu akciju jednostavno ne mogu vjerovati da su oni vjerovali da će uspjeti. Ako je jednom bilo vrijeme za akciju bilo je to u trenutku kad je Rovinj osvajao Zagreb. Regulator je sve amenovao, jer to je kao bio jedini izlaz za nastavak poslovanja i time zacementirao monopol u Hrvatskoj. Sindikalci su tada mogli do kraja pokazati što misle o tome, ali nisu.
Umjesto toga, neki od onih koji danas predvode pobunu prodavali su svoje dionice TDR-u. No, ovo u TDZ-u nije nikakva pobjeda hrvatske pravne države. Radnici su izgubili jer nisu imali nikakve šanse pokrenuti proizvodnju držali su tvornicu kojoj ionako samo što nisu stavili ključ u bravu.
I dalje, u Hrvatskoj sve ostaje moguće: natječaji se i dalje mogu poništiti kao da ih nikada nije ni bilo (nedavni slučaj Mestrala), vlasnici se mogu (slučaj Brzica) prisiliti da vrate vlasništvo nad tvrtkama koje su već posve legalno kupili, samo ako je suprotna strana dovoljno glasna i ima adute u rukavu. I pritom uopće nije utješno što sljedeći natječaj često donese boljeg vlasnika.
