Hrvatska udruga poslodavaca godinama upozorava da bez reformi nema ubrzanja rasta ekonomije, a sada apeliraju da se od reformi ne odustaje zbog skorašnjih izbora. Predsjednica udruge koja okuplja velik dio gospodarstvenika, Gordana Deranja nudi Vladi jednostavna i konkretna rješenja te ih poziva da se “ostave obećanja i prime posla”.
U prvom smo kvartalu postigli rast BDP-a od 3,9 posto na javnim investicijama i potrošnji građana. Može li se ta razina rasta održati kroz cijelu godinu?
Jače iskorištavanje EU fondova te porezna reforma koja je rasteretila nas poduzetnike i građane, dala je rezultate. Zadovoljni smo s rastom, ali nas brine činjenica da po konkurentnosti zaostajemo što se vidi iz HUP Skora. Kada bi država trošila manje te se uklonile barijere za poslovanje i investicije i smanjila opterećenost gospodarstva imali bi rast BDP-a veći od 4 posto.
Izračunali ste da bi i 10 milijardi kuna rasterećenja bilo dovoljno da se pokrenu investicije i u privatnom sektoru...
Uz toliko rasterećenje vratili bismo se na razine iz 2008. kada je država funkcionirala sa svim službama. Birokratski aparat mora se smanjiti i povezati. Digitalizacija se predstavlja kao reforma, ali to u 21. stoljeću nije reforma već posao koji moraju obaviti kao što smo i mi u privatnom sektoru napravili. Mi u poduzetništvu poslujemo sa svijetom i vidimo iz prve ruke koliko su procedure u većini zemalja jednostavnije, odnosno koliko je kod nas sve kompliciranije.
Treba li rezati broj zaposlenika u javnom sektoru i tako rasteretiti gospodarstvo?
Svakoj državi treba javna uprava, ali ona se mora svesti na optimalan broj ljudi. Sigurna sam da državi za određena područja nedostaju stručnjaci, ali smo nedavno na televiziji gledali čovjeka koji je dolazio i odlazio s posla, nije radio po svojem svjedočenju ništa, a nije mogao dobiti otkaz.
Bilo bi neozbiljno govoriti da treba podijeliti 10 tisuća otkaza, ali je jasno da se sustav mora svesti na okvire mogućnosti gospodarstva. Posredno ili neposredno 60 posto svih zaposlenika u Hrvatskoj ovisi o državi, a javni sektor je tijekom krize prošao neokrznut.
Jedan od problema je i činjenica da Zakon o radu vrijedi za privatni sektor, dok se na državne službenike primjenjuju posebni propisi koji te zaposlenike s jedne strane štiti od otkaza, ali im sprječava i nagrađivanje, unaprjeđenja i pozitivne radne uvjete koji bi se ogledali u tome da se plaća određuje po kvaliteti rada, a ne poziciji. Ljudi koji vuku posao u državnim službama zato su nezadovoljni i to s pravom.
Može li se dio problema s nedostatkom radne snage riješiti izmjenama Zakona o radu?
Zakon o radu mora biti fleksibilniji, a administracija nas mora bolje pratiti i reagirati na uvjete na terenu. Zalažemo se za jednakost žena, a postavljamo tako striktne zahtjeve za rad od kuće da poslodavac unaprijed odustaje od te mogućnosti. Uskoro ćemo otvoriti i temu korištenja bolovanja, ali i statistike radnih sati jer se po sadašnjim kriterijima pauza od 30 minuta uračunava u radno vrijeme pa ispada da Hrvati rade najdulje, ali uz jako nisku produktivnost.
I sada vodimo razgovore s Ministarstvom financija oko priznavanja prijevoza, smještaja i toplog obroka kao porezno priznatog troška. To je sada nužno jer imamo sve više stranaca koji rade na tržištu. Primjerice, tvrtke ICT sektora, koje su perjanice našeg gospodarstva i strahovito vuku naprijed, uvažavaju radnu snagu i brinu se o njima pa su im sagradili i stanove za smještaj.
Naša država pak taj smještaj tretira kao turizam pa tvrtke za radnike moraju plaćati i boravišnu pristojbu. Njemačkoj u ovom trenutku nedostaje radnika za 200 tisuća radnih mjesta, nama za oko 30 tisuća radnih mjesta, ali mi se s njemačkim plaćama ne možemo boriti. Zato moramo stvoriti i druge uvjete da ljudi ostaju i dolaze u Hrvatsku.
Ne trebamo se odupirati strancima, pa i mi smo stranci u Irskoj i Njemačkoj. Već smo zbog takvog otpora propustili šansu jer su drugi su ispraznili bazen radnika u područjima koja su gravitirala nama. Naša administracija u tim stvarima mora biti dva koraka ispred nas kao što je i u drugim zemljama, a ne nas konstantno kočiti.
Pod pritiskom referendumske inicijativu “67 je previše” reterira se od mirovinske reforme...
Žao mi je da su sindikati ovako postupili jer je bilo prostora za dijalog. HUP je uspio sačuvati drugi stup, a omogućeno je i da se umirovljenici mogu vratiti na tržište rada. Ipak, nelogično je omogućiti umirovljenicima rad kako bi podebljali svoja primanja, a pritom ne uskladiti porezne propise u tom smjeru pa je rezultat da umirovljenici zbog dodatnog rada primaju niže mirovine.
Taj program trebao je biti prilika za umirovljenike da se odmaknu se od granice siromaštva, a ne šansa za nove namete. U sklopu mirovinske reforme mora se otvoriti i tema razdvajanja radničkih mirovina, od onih koje su odobrene po posebnim uvjetima. Te se mirovine moraju maknuti iz mirovinskog fonda.
Zašto radnik koji je odradio 40 godina mora biti socijalan biti prema onima koji imaju povlaštene mirovine? Država je propisala te mirovine pa neka ih isplati, ali mirovinski fond u prvom stupu mora biti zaseban, “radnički” i transparentno se puniti kako bi se mirovine onda mogle i povećavati. To su teme za razgovore, a ne hoćemo li raditi do 65. ili 67. godine života.
Resorno ministarstvo je detektiralo čak 3076 propisa koja se tiču gospodarstva, a parafiskalni nametu nose oko 12 milijardi kuna troškova. Dokud se došlo s rezanjem tih nameta?
Ukinut je dio procedura, ali parafiskalni nameti nisu došli na red. Administracija puno nameta koje mi doživljavamo kao parafiskalne tako i ne tretira pa je iznos od 12 milijardi kuna samo dio troška kojeg plaćamo. Država je kroz poreznu reformu rasteretila poduzetnike, ali je lokalna samouprava istovremeno poništavala taj efekt kroz dizanje komunalne naknade i cijene odvoza smeća.
Čemu komunalni doprinos? Poduzetnik plaća prireze, poreze, a pri gradnji objekta platio je i pristupne ceste i sve priključke te komunalne doprinose. Ako turizam sudjeluje s 20 posto u BDP-u zašto bi onda gospodarstvo moralo financirati Hrvatsku turističku zajednicu?
Najmanji se dio računa za vodu odnosi na potrošenu vodu, a ostalo su silne naknade za funkcioniranje sustava koje samo rastu. HEP je u prvih pet tvrtki po ostvarenoj dobiti, a nama su računi za struju sve veći i veći. Kad bi se sve što se nakalemilo na gospodarstvo smanjilo, privatni sektor bi prodisao. Ti nas nameti opterećuju, a mi od njih nemamo ništa. Mi 50 posto onoga što zaradimo moramo dati državi i zato nema motivacije za širenje posla, a onda ni za dizanje plaća.
Zašto samo rezati javnu upravu. A što je sa javnim poduzećima. Pa tamo je u prosjeku 40% viška ljudi zaposleno vezama i vezicama. HAC, HŽ, Hrvatske vode i šume, HEP... itd. Pogledajte samo INU. Prije nego ju je Sanader poklonio imala je 13.000 ljudi. U toku je otpuštanje 1100 ljudi i nikom ništa. Do kraja godine još njih 500 će dobit otkaze. Druge godine slijede otkazi u Rafineriji Sisak i nitko ništa. Ma treba ukinut županije i svtorit 5-6 regija.