Ne znam je li to samo moj dojam, možda se varam, no čini mi se da je
razdoblje božićnih blagdana nekako već uobičajeno doba u kojem se na
svim bojama svijeta događaju svakojake prirodne katastrofe ili velike
nesreće - zemljotresi, poplave, kližu planine, sudaraju se vlakovi,
autobusi lete u bezdane provalije, tonu prepuni trajekti. Ove godine
doduše možda nešto manje nego inače.
A možda je samo razlog tog obilja nesreće - u sezoni kad nedostaje
pravih vijesti, pa kao u nedjeljnom dnevniku, prepunom
lakših ili težih automobilskih sudara, do nas se uspiju
probiti slike velikih nesreća i krajnje bijede tamo negdje daleko,
preko sedam mora. Nije da bijede nedostaje u našem
susjedstvu, no više volimo one koji samo na trenutak
pokucaju na naša vrata po dozu suosjećanja, nego one koji se
dugo muče, eto, gotovo pred našim očima.
Uletjela je tako prije samo nekoliko tjedana u život naše
nacije i dirnula sve - Ana Rukavina. Otišla je u trenutku
kad se već činilo da će brzom akcijom biti spašena. No,
njeno ime će očito živjeti još desetljećima, ili barem dotle
dok ne otkriju pravi lijek za kobnu bolest. Ona je otišla,
ali njena smrt mogla bi spasiti mnoge. Pitanje je koliko bi nacija
imala suosjećanja da su se, svaka jedna za drugom, po pomoć javno
obratile sve naše izmučene Ane Rukavine. Letvicu
prijemčivosti na nevolju naših bližnjih, nažalost, obično
može preskočiti i malo dijete. No, uopće ne želim osuđivati.
To je tako. Ljudi vole zatvoriti oči i pred vlastitim nedaćama, a kako
neće pred tuđim. Nisam u tome ništa bolji ni gori od drugih.
No to ne znači da nema drugog načina da kontinuirano pomognemo, da u
vlastitim očima izgledamo barem malo bolji i da nas to
previše ne iscrpi. Mehanizme pomoći treba
institucionalizirati. Znamo koliko ova država može ili ne može, no
još nismo dokraja iskušali plafon mogućnosti
naših tvrtki. Mnoge od njih tempirale su svoje humanitarne
akcije baš za Božić, mnoge od njih daju prilično velike
svote i tijekom cijele godine, no vjerujem da bi mogle mnogo
više, pogotovu kad bi se i država odlučila to dodatno
poticati.
Koji su njihovi razlozi za darivanje? Moram priznati da mi i nije
previše važno. Istina je da postoje i porezne
olakšice, istina je da će mnogi radije sami usmjeriti novac
nego da to netko drugi radi umjesto njih. Istina je da takve akcije
mogu služiti i popravku oštećenog imidža (pogotovu onima za
koje nacija zna da na njihov račun zgrću gomile love), istina je da
tako mogu otvoriti i neke kanale koji inače ostaju zatvoreni. No, ne
želim previše razmišljati o tome. Radije ću
smatrati da iza svega stoji iskrena namjera, ili da se barem ona
nekako naknadno iskristalizirala.
Na stranicama managera.hr za takve akcije otvorit ćemo koliko god
prostora bude trebalo i nećemo ništa propitkivati. Vjerujem
da ste to već zamijetili - zažmirit ćemo i na kritike da na takav način
samo pomažemo nečijim marketinškim kampanjama. Znam, ponekad
se PR-ovci i članovi uprava žale da nitko samostalno, bez
poguravanja, ne želi objaviti ni retka o njihovom uloženom
trudu. Baš nas briga tko će što reći, ako to
donosi rezultat.
Sudjelovat ćemo, i poticat ćemo, ako treba, pomoći ćemo im da nađu
pravo odredište za svoj novac. Nećemo akcije mjeriti samo po
uloženim apsolutnim svotama, već i prema snazi svakog donatora. Jer,
već i sasvim male akcije mogu nekome iz temelja promijeniti život.
ISPOD CRTE
