Malo koja riječ u domaćoj ekonomskoj terminologiji ima tako loš javni imidž kao privatizacija. Mnoge i sam spomen privatizacije asocira na sve loše što se dogodilo hrvatskom gospodarstvu tijekom devedesetih. Još od druge polovine devedesetih kao lavina je rastao pretežiti javni stav da treba zaustaviti rasprodaju državnih kompanija te inzistirati na njihovu kvalitetnijem i puno ambicioznijem vođenju. Političari, stručnjaci, novinari... poručivali su kako bismo se trebali ugledati na Slovence koji nisu olako privatizirali bankarski sustav i nisu najvažnije kompanije rasprodali strancima.
I autor ovih redaka dugo je vjerovao kako je moguće da se država odrekne političkog kadroviranja u kompanijama, međutim sve ono što se događa posljednje 2-3 godine upućuje na to da treba prestati vjerovati u mogućnost da političari prestanu biti – političari. Vuk naprosto dlaku mijenja, ali ćud nikako.
Hrvatska poštanska banka možda je jedini primjer u kojem je nakon teških poslovnih promašaja država dovela stručnjaka koji nije kadroviran prema političkim nego stručnim kriterijima. I to je to. Nije mi poznat primjer niti jedne druge krupne kompanije u kojoj imenovanje predsjednika ili članova uprave nije imalo veze s njegovim političkim preferencijama ili barem političkim kontaktima.
Posljedice takvog političkog kadroviranja vodećih ljudi u nekima od najvećih javnih sustava zaista su katastrofalne, a sve upućuje na to da ni u dvadeset godina političke samostalnosti nismo uspjeli razviti razinu javne svijesti koja će omogućiti da država na kvalitetan način upravlja svojim kompanijama i svim drugim resursima.
Stoga u programu gospodarskog oporavka treba posebno pozdraviti ideju brzog nastavka privatizacije, koliko god hrvatski građani teško prihvaćaju sam pojam privatizacije i bez obzira na godine i godine trubljenja o teškom i strašnom pretvorbenom kriminalu.
Istina, u hrvatskoj privatizaciji bilo je teškog kriminala, pojedini tajkuni uspjeli su uništiti goleme vrijednosti i razvojne potencijale, primjerice Kutle. Istina, ne treba dopustiti da pretvorbeni kriminal ode u zastaru. Ako treba, mogu se odraditi i revizije revizija pojedinih privatizacija.
Međutim, više ne treba imati nikakvih iluzija. Država i lokalna uprava trebaju se odreći prava da utječu na preostale krupne gospodarske subjekte.
Primjerice, svi govore da HEP ne treba prodavati, a nitko se ne pita je li prirodna situacija u kojoj s jedne strane država ima čudan odnos s HERA-om (agencijom koja treba procijeniti je li poskupljenje struje opravdano ili nije), a da je s druge stane vlasnica HEP-a te da u toj državnoj kompaniji može imati utjecaj kakav god hoće. Imamo, dakle, situaciju u kojoj HERA nije rekla državnom HEP-u da mu poskupljenje struje nije opravdano jer može puno raditi na racionalizaciji svog poslovanja, a da mu to zapravo nisu poručili ni vlasnici kroz Nadzorni odbor. I krug je zatvoren, HEP je sasvim sigurno kompanija niske konkurentnosti i s iracionalno visokim troškovima, a mi smo lijepo dobili skuplju struju. I pri svemu tome takav neučinkovit HEP u 2009. iskazao je iznenađujuće lijepu dobit od 154 milijuna kuna.
A da HEP ima privatnog vlasnika, siguran sam da bi imao barem tri puta veću dobit, a možda ni struja ne bi poskupjela.
\"A da HEP ima privatnog vlasnika, siguran sam da bi imao barem tri puta veću dobit, a možda ni struja ne bi poskupjela.\" . A možda baljezgaš i možda su ti đžepovi puni love za ovaj članak .... . Rodbina u stranim zemljima mi veli da od kad su im privatizirane osnovne komunalije sve je vrtoglavn poskupljelo ...... . Prema tome novinarčiću, (a to izgleda da jesi) ne trabunjaj po direktivi nego mućni malo svojom glavom ............