Protekli je tjedan na Markovu trgu bila poprilična gužva, a među onima koji su ondje došli iskazati svoje nezadovoljstvo načinom na koji Vlada vodi državu bili su i radnici HŽ Carga – državnog željezničkog poduzeća u kojemu će uskoro trećina radnika dobiti otkaz, a ostali primati 20 posto nižu plaću. Dakako, ne postoji sindikat na svijetu koji bi mogao šutke prihvatiti tako radikalan zahvat u prava svojih članova, pa tako ni prosvjed željezničara ne bi bio iznenađenje, samo da njihovi sindikalni čelnici resornom ministru nisu poručili da imaju bolji plan za spas tvrtke od njegova. Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti taj plan.
HŽ Cargo, naime, najbolji je primjer svega najgorega što je u hrvatskom gospodarstvu postojalo. U gotovo dva i pol desetljeća ta kompanija bila je monopolist u željezničkom teretnom prijevozu na području Republike Hrvatske. Pojednostavljeno rečeno, nijedan teretni vagon nije putovao hrvatskim prugama a da nije bio ili u vlasništvu ili pod aranžmanom HŽ Carga. Upravljanje takvim prirodnim monopolom u teoriji menadžmenta svodi se na jednostavno usklađivanje internih rashoda s očekivanim prihodima, a uz čak i osnovna znanja planiranja, budžetiranja i upravljanja financijama, Cargo je u takvom sustavu trebao poslovati pozitivno. No, kako HŽ Cargo nije obična, već državna kompanija, tako je dvadesetogodišnji monopol završio na rubu bankrota s dugom od milijardu kuna, i to dugom pokrivenim državnim jamstvima. To, pak, pojednostavljeno, znači da je Cargo već trebao propasti, no spašen je time što mu je dopušteno da se zadužuje uz garanciju svih ostalih građana Republike Hrvatske. Nesreća je u tome što 1. srpnja, temeljem regulative Europske unije, taj monopol Carga prestaje, a teret će hrvatskim prugama moći voziti tko god želi. Za tu predstojeću tržišnu utakmicu tvrtka, dakako, nema snage. Čak i dok je sama na tržištu prisiljena je prodavati svoje vagone da bi isplatila plaće.
Država, pak, novca za dokapitalizaciju nema, ali ni za povrat milijarde kuna duga ako Cargo propadne. Taj novac morala bi uzeti iz zdravstva, školstva ili nekog drugog ionako podfinanciranog javnog servisa. Čarobno bi rješenje, naravno, bila prodaja, no problem je što Cargo nitko ne želi. Na natječaj za prodaju nacionalnog željezničkog monopolista stigla je samo jedna valjana ponuda, a i ta od tvrtke krajnje sumnjive vjerodostojnosti čiji je vlasnik na kraju završio u pritvoru. I što onda preostaje? Kad im je već propala namjera da njihova nesreća prijeđe na nekoga drugoga, u Vladi su odlučili pokušati učiniti ono što je zapravo trebalo biti učinjeno prije desetak godina – srezati rashode tvrtke na održivu razinu. Pa je tako predloženo da se otpusti trećina od ukupno 3200 radnika u tvrtki te da se ostalima plaće smanje za 20 posto. No, ni to nije jednostavno.
Naime, temeljem ugovora sklopljenog 2007. između tadašnje uprave i tvrtkine udruge branitelja, trećini radnika HŽ Carga – onima koji su bili branitelji – otkaz iz poslovnih razloga se uopće ne može dati. Oni, pak, koji i dobiju otkaz ustvari ga neće dobiti već će biti premješteni u Željeznički fond.
Radi se o instituciji koja postoji samo u HŽ-u, a omogućava radnicima da nakon što budu proglašeni tehnološkim viškom iduće tri godine budu oslobođeni bilo kakvih radnih zadataka, ali iz državnog proračuna primaju plaću, regres, božićnicu i dar za djecu do 15 godina starosti. Utoliko, trenutačni državni plan rješenja problema u HŽ Cargu je prebacivanje trećine njegovih radnika s računa te tvrtke na račun poreznih obveznika. Sindikalni plan još ne znamo, no kakav god bio, bit će vjerodostojan samo pod jednim uvjetom. Ako već vjeruju da znaju kako uspješno upravljati HŽ Cargom u okolnostima tržišnog natjecanja, zašto radnici ne bi preuzeli tu tvrtku od države?
Zaista, koliko je njih ovaj put spremno u tu svrhu na kocku staviti imovinski, zdravstveni i obrazovni standard svojih obitelji, a ne svih obitelji koje žive u ovoj državi? Ako za to imaju petlje, potpisnik ovih redova, kao indirektni suvlasnik kompanije u kojoj rade, taj svoj mikroudjel spreman im je prepustiti potpuno besplatno.
>> HŽ Cargo morao prodati vagone da bi imao za plaće
Apsolutno točno! To vrijedi i za druge glasne sindikate. Lako je tuđim .....m po ježovim leđima lupati.