Iako 2008. godine stanje u državi ni približno nije izgledalo tako dramatično kao danas, gledano s malim povijesnim odmakom, čini se da je upravo u toj godini počela teška hrvatska ekonomska glavobolja koju brzo neće zaustaviti ni deset programa gospodarskog oporavka. 2008. godina u naznakama je počela otkrivati vrlo ozbiljne probleme u stanju ekonomije, a još više u stanju opće društvene svijesti o ekonomskim problemima.
Istina, u 2008. godini počeo je težak lom na hrvatskom dioničkom tržištu koji su mnogi mali i veliki investitori shvatili vrlo dramatično jer su izgubili velik novac u igri s dionicama, ali je iz današnje perspektive puno jasnije koliko je prethodna euforija na domaćem tržištu kapitala bila iracionalna. Na žalost, te prve dokaze vlastite raskalašenosti, prevelikih apetita i pohlepe tada još nismo shvatili dovoljno ozbiljno.
Dokaz da je proces osvješćivanja dubine ekonomskih problema te dolaska na sadašnju razinu katarktičkog čišćenja smeća koje se nataložilo u našem užasnom gospodarskom mulju izuzetno spor, pa može se reći dosadan, može se vidjeti i u analizi poslovnih poteza pojedinih hrvatskih kompanija u toj 2008. godini. Primjerice, nije samo HEP te nesretne godine plaćao rekordno skupu struju. Ina je u zadnjem kvartalu te iste godine na trgovini naftnim derivatima zabilježila minus od milijardu i pol kuna. Isto tako, te nezgodne 2008. godine Petrokemija je kupila neviđene količine neviđeno skupe sirovine.
Dojam je da su Mađari u Ini vrlo brzo shvatili da Inine mehanizme dobave treba u mnogo čemu unaprijediti te su se vrlo vjerojatno već jako dobro pobrinuli da se slični poslovni promašaji ne ponove. Međutim, dojam je da u HEP-u i Petrokemiji sve do zadnjih dana nije učinjeno ništa ozbiljno da im se velike dobave po paprenim cijenama ne bi ponovile. Štoviše, u tim tvrtkama, čini se, tek počinju shvaćati da su odluke mogle biti puno bolje. Da, osvješćivanje ide baš sporo, presporo.
Točan datum početka krize u Hrvatskoj (nekako to moramo nazvati) jest 01. kolovoza 2008-e. Svatko tko je imao imalo dodira s poduzetništvom, ekonomijom je to tad shvatio. To je bio zadnji trenutak za brzo djelovanje, kako u poduzećima, tako i u državi. Prisjetimo se - nafta je tad koštala 150 dolara/barel, međutim puklo je na cijeni željeza koja se srozala na 25% dotadašnje cijene. To je morao biti znak svim šefovima nabava da je vrijeme za kočenje i oprez. Međutim, mi tek tamo oko Božića te godine od dr.Ive saznajemo da smo u banani. prošla je cijela 2009-a i pola 2010-e da bi se makar što poduzelo. Bolje bi bilo da se nije ništa poduzelo, nego li što se išlo na dizanje PDV-a za 4,5 postotna poena, na uvođenje kriznog poreza. Vrijeme je izgubljeno. Svaki novi dan je dan manje na raspolaganju za rješavanje ključnih problema - niska razina zaposlenosti, visoka ovisnost o uvozu, precijenjeni tečaj, preskupa država, previsoki porezi. Glupani na vlasti posežu za grčkim modelom - udri po stoci koja vuče. Ili či magarca gladovati. Nema napretka, nema izlaza dok god nam je glavnina politike usredotočena na ulazak u EU. Tko j..be EU! Idemo zasukati rukave i raditi.