U malom gradu u kojem sam rođen postojalo je davnih godina društvance
veseljaka i ispičutura koje je priređivalo znamenite terevenke. Ali,
nisu to činili napamet niti bez reda. Kad bi im došla volja da piju,
ili kad bi skupili dovoljno novaca, stavili bi pred sebe kalendar te
komisijski utvrđivali koji svetac ima toga datuma svoj
dan. Potom bi svoju pijanku proglasili proslavom toga sveca,
pa bi dizali i zdravice njemu u čast.
Te se ekipe ja sjetim skoro svakoga tjedna, jer često mi se čini da sam
okružen ljudima koji nastavljaju ono što su oni davni pijanci započeli.
I ovi se naši suvremenici, naime, vole veseliti, ali ne žele da se to
što rade tumači kao nekakav provod, nego da se shvati kao društvena
obaveza koju oni obavljaju kao odgovorni članovi zajednice, uz nemala
odricanja. Zato stalno traže važne povode za svoje lumperaje i zato ih
uspješno nalaze.
Pri tome pokazuju veliku invenciju, ali i znatnu mjeru grčevitosti, kao
da se boje da bi im moglo ponestati datuma za slavljenje. Zato se žure
da te datume unaprijed najave i rezerviraju. Eto, nedavno, tek što je
završio doček Nove godine (još se nismo svi bili ni istrijeznili), a
oni su već stali najavljivati pokladne svečanosti, i to najozbiljnije,
na konferencijama za novinare. Onda je, u očekivanju fašnika, došlo
Valentinovo, pa su svi uzeli oko toga histerizirati.
Do 1990. nije kod nas nitko za taj praznik ni znao, a sad se on već
naveliko naziva tradicionalnim, pa čovjek stječe dojam da su se Hrvati
u doba socijalizma sastajali u katakombama da bi ga proslavljali. Ali,
čini se da ni to nije dosta, pa ljubitelji proslava ne ispuštaju
kalendar iz ruke tražeći datume koje bi mogli obilježiti.
Uhvatili su se Noći vještica kao utopljenik slamke i ne daju reći da ta
budalaština nema kod nas nikakva korijena. Oživjeli su Osmi mart, samo
da bi se i toga dana mogli naljoskati. Čak su počeli ponovo slaviti
nekadašnji Dan ustanka, u čemu, čini se, ima manje ljubavi prema borbi,
a više prema janjetini. O raznim lokalnim obljetnicama i tisućljetnim
navadama ne treba ni govoriti: svako selo ima ih po nekoliko komada.
Ukratko, trend što su ga započeli zgubidani iz moga rodnog grada
uspješno nastavlja živjeti dalje. Ti zgubidani nisu ni u najluđim
pijanstvima mogli pretpostaviti da će jednoga dana cijela jedna zemlja
činiti ono isto što i oni čine. A pogotovo se nisu mogli nadati da će
se ostvariti njihov ideal: da svaki svetac u kalendaru – a to znači
svaki dan u godini – bude dostojno proslavljen. A mi smo se, evo, tome
idealu danas posve približili. To je valjda ta svijetla budućnost o
kojoj se onda toliko govorilo.
GOST SURADNIK
Blagdani za zgubidane
