Nedavno se dogodilo da Blanka Vlašić na nekom natjecanju nije osvojila medalju. I, naši su se mediji oko toga panično uskokodakali: na sve strane mogli ste čitati dubokoumne traktate koji s psihološkog, sociološkog i povijesnog stajališta analiziraju taj nemili događaj.
A to je trezvena čovjeka moglo natjerati da se upita u čemu je stvar. Zar nije poraz sastavni dio sporta isto kao i pobjeda? Zar nije Blanka Vlašić već i dosad postigla dovoljno i zar neće postizati i ubuduće? Čemu tolika dreka?
Jedan od uzroka zacijelo je narav naših medija. Novine svakodnevno posvećuju nerazumno velik prostor sportu, a na tom je prostoru onda potrebno nešto i donijeti, pa se o Blankinu neuspjehu toliko tupi naprosto zato da bi se napunile stranice. No, broj tih stranica također o nečemu svjedoči. Zašto ih ima toliko? Očito zato što narod voli o sportu čitati. Pitanje je samo odakle ta ljubav dolazi. I, evo paradoksa: ne čitamo mi toliko o sportu zato što smo neki fanatici fizičke kulture, nego zato što od sporta očekujemo da riješi sve naše probleme.
Nemojte misliti da pretjerujem. Pogledajte samo što se događa sa svakim našim nadarenim sportašem. Čim on postigne kakav međunarodni uspjeh, njegovi sugrađani naprosto se izgube. Ne samo da mu organiziraju raskošne i rastrošne dočeke, nego odmah suču rukave pa grade igralište, dvoranu, bazen, skijalište, ili što već treba za onaj sport u kojem se njihov natjecatelj istakao, premda je on jedini i osim njega nemaju nikoga drugog. Odmah zatim podnose zahtjev da se u njihovu mjestu organizira veliko natjecanje u tom sportu, po mogućnosti svjetsko prvenstvo. Takav je odnos prema sportu očito posve naopak. Evo zašto. Kad netko njima blizak postigne sportski uspjeh, naši ljudi se ponašaju kao da je u njihovoj općini pronađena nafta, pa će sada započeti rajsko razdoblje: bit će uspješni, bit će poznati, osjećat će se dobro, a ni love im neće nedostajati. Sportaš postaje kapital (moralni i stvarni), i pretvara se u vlasništvo lokalne zajednice. A lokalna je zajednica, dakako, vrlo često cijela Hrvatska.
Ali, onda dolazi nevolja: kad ljudi u nekog sportaša ulože toliko nade i toliko novca, silno se prepadnu ako se pokaže da sportaš nije zlatni rudnik nego čovjek, te da on nikako ne može sam usrećiti sve svoje sugrađane. Da je možda i počeo postizati slabije rezultate upravo zato što je taj teret pretežak za njegova pleća. Ukratko, oni sportski esejisti što pišu o Blanki Vlašić pogodili su u ništa. Nije problem u njoj, nego je problem u nama. Ne može ona za nas preskočiti sve prepreke, niti može umjesto nas pobijediti naše protivnike.
