Još za nekadašnje vlasti i države tada poznati aforističar je,
slušajući svađe oko neraščišćene prošlosti, napisao kako “imamo
dovoljno prošlosti za idućih stotinu godina”.
Sada u Hrvatskoj, dvadesetak godina kasnije, moglo bi se reći da možda
prošlosti imamo i za još više godina. Svako malo prošlost nam se
odnekud vrati. Jednima kao farsa. Drugima kao tragedija.
Uvelike se to ponovilo i nakon vijesti iz Slovenije – da je u Hudoj
jami kod Laškog obznanjeno postojanje još jedne masovne grobnice u
kojoj su u preokretu partizani pobili poražene. U hrvatskom društvu,
ideološki raspolućenom još prije više od pola stoljeća, vijest iz
Slovenije pobudila je stare, a možda ponukala i nove trzavice.
Nakon što su Slovenci otkopali ulaz u rudnik u kojemu su vjerojatno
žive bile zazidane stotine (ili tisuće) Hrvata i Slovenaca koji su bili
na gubitničkoj strani, više kao da ni titoistima nije sporno da je
Josip Broz Tito znao što mu vojska čini u ranome poraću, ali se Tita,
unatoč nedvojbenom poratnom zlosilju, ipak ne dovodi u pitanje!
Na ponovljeni protest prosvjednika koji Tita drže ratnim zločincem,
protivnih da zagrebački trg ispred HNK nosi naziv Trg maršala Tita,
protivni micanju te ploče i Titova imena iz političke mitologije kao da
i ne haju. Poručuju da “ulica neće mijenjati imena ulica”, da nisu
skloni uklanjanju spomenute ploče, odnosno, da bi trebalo primijeniti
“terminološku distinkciju” između riječi maršal i predsjednik, pa
njihovom zamjenom ipak na ploči ostaviti Tita.
Da je hrvatski spor, prijepor i ideološki sukob samo u terminološkom,
sve bi bilo lako. Na ploči je tehnički jednostavno maršala zamijeniti
predsjednikom. Ali i tada ostaje Tito. Što s njim? U ideološki manje
rascijepljenoj i povijesno manje traumatiziranoj zemlji trvenja
povezana s Titom već bi odavno bila prošlost i povijest koja se ne
vraća. Otvaranje Hude jame nova je prilika da se pokuša prevladati
prošlost.
No, zbog stare ideološke netrpeljivosti koja zapravo generira sve
hrvatske mrzovolje, svađanja i ine a ne samo političke diobe, malo je
vjerojatno da će i ova prilika biti povodom za razborit govor o
prošlosti. Jer, bez raščišćene prošlosti imat ćemo “vječno vraćanje
istog“.
U politički shizofrenom društvu, društvu bolesnom od prošlosti,
budućnost je talac prošlosti. Može li hrvatsko društvo biti zdravo i
imati budućnost, ako je Tito istodobno i “ratni zločinac” i “najveći
Hrvat”? Za zdravlje hrvatskog društva napokon bi se moralo (pri)znati
tko je Tito.
U POVODU
