Sviđalo se to nekome ili ne a velikoj se većini domaćega puka
zasigurno neće sviđati za Hrvatsku je, u međunarodnim razmjerima,
nekako najbolje da bude nevažna. Važna je, naime, bivala tek kao
predziđe (u takozvanim "dobrim starim vremenima"), riječju, kao
poprište ratnih klanja i, povremeno, kao rodno mjesto skromnoga broja
nadnacionalno relevantnih velikana.
Kada god se lokalni političari i na žalost češće
kulturnjaci busaju u prsa tvrdnjama u "vjekovnoj pripadnosti Evropi",
iskaz se, u samo nekoliko analitičkih koraka, raspleće u spoznaju o
pripadnosti posredovanjem oponašanja (ne uvijek prvorazrednih uzora).
Hrvatska je, na kulturnome planu, odista cijelo stoljeće djelovala kao
posredovni čimbenik između (srednjo)evropske i balkanske paradigme.
Pritom se ne smije zaboraviti dvoje to da je u naravi
posredovanja dvosmjernost, ali i to da je posredovanje djelovalo i
unutar same Hrvatske (čija je nezanemariva balkanska određenost očita
od zemljopisnih zadanosti do, primjerice, Thomsonova umijeća).
Danas bi Hrvatska tu funkciju nastavila u političkome kontekstu, i opet
u ulozi štrebera koji se iz prve klupe upinje zaokupiti učiteljevu
pažnju i ovlast da naučeno prenosi onima iz stražnjih klupa. No, pažnja
koju zaokuplja ostaje, po logici stvari, posve marginalnom, pažnjom
svisoka.
Pokazalo se je to, opet, ovih dana s gotovo simboličkih "nula bodova"
dobivenih (skupa s Mađarskom) u kandidaturi za nogometno prvenstvo
(uzdignutoj u javnosti, opet jednom, do razine temeljnoga pitanja
priznavanja nacionalnoga identiteta u inozemstvu). Za prave domoljube
krivnja nije na inkompetentnim nogokratima i političarima, nego
pokazat će se to prije ili kasnije dakako na Carli del Ponte i
britanskoj obavještajnoj službi.
Jer, posljednjih godina svi "nacionalni" neuspjesi baš tako završavaju.
S jedne strane, personalizacija zla olakšava očito i dalje
pretežno praznovjernoj publici nesmetano zabavljanje lovom na
vještice, s druge pak strane, vlastiti se neuspjesi zbog "očite"
intervencije (dakako neprijateljski nastrojenih) viših sila ne
moraju razumjeti kao dokaz nedostatka "naših" kvaliteta.
Ako se konstrukcija čini nerealističnom, valja upozoriti: domaća je
javnost gotovo samorazumljivo prihvatila da je zloglasna Carla kriva
(Hrvatskoj!) zbog neuspjeha bosanskohercegovačke tužbe pred sudom s
kojim nema nikakve institucijske veze jer je, navodno, dopustila (što
nije uopće u njezinoj ovlasti) to što Srbija skriva neke (javnosti u
biti poznate) dokumente. Prihvaćeno je već odavno i to da
joj logistiku osigurava britanska obavještajna služba.
U Cardiffu je barem teritorijalno djelovanje britanske
obavještajne službe moglo biti pretpostavljeno (posebice zbog masovnoga
nadiranja istočnoevropskih političara na "odlučujući sastanak"). A
Carla del Ponte ima s evropskom nogometnom federacijom sličnu ustanovnu
vezu kao i sa svim drugim sudovima (osim onoga pred kojim djeluje).
To pak da je "protuhrvatski nastrojena" uopće nije sporno, itd. Riječju
nisu "naši krivi", odnosno, nogometno-izvještačkim žargonom: "očita
tehnička i taktička superiornost naših nije mogla doći do izražaja zbog
lošega terena i pristranosti suca".
Po strani od domaćih naivnosti (pa i gluposti), Cardiff je za one
koji politiku vide konzumiranom zaplotnjačkim aktivnostima
nedvojbeno indikativan.
Jer, Ukrajina je trenutačno i barem srednjoročno Evropskoj
uniji i te kako važna, tamo se politički određuje neka vrst dugoročnoga
limesa, povijesne granice s Istokom; sada oni igraju "slavnu" ulogu
predziđa. No, ta se važnost iskazuje posvemašnjom podjelom društva i
zajednice, paralizom državnih ustanova i krizom svakidašnjega
funkcioniranja.
Čak i za zajednice spram kojih je Hrvatska kvantitativno jednostavno
zanemariva važi isto pravilo s obzirom na središta svjetske politike i
medijske aktivnosti: važne su samo kada se kod njih događa nešto juicy
(saftno), barem kriza ako već nema katastrofe.
Stoga je, dakle, ipak bolje biti svjetski (odnosno "evropski") nevažan
(poput Luxemburga, na primjer), nego uživati u dvojbenoj poznatosti
poprišta ratnih (i sličnih) zbivanja. Izvanjska nevažnost, uostalom,
može biti i povodom da se država pa makar i s već nedopustivim
zakašnjenjem konačno okrene svojim ključnim poslovima. Recimo, da
konačno započne s funkcioniranjem...
ZA - PRAVO
