Završilo je dugo putovanja kardinala Josipa Bozanića hrvatskim župama po Kanadi i SAD-u, koje se, na njegovu nevolju, datumski preklopilo s inauguracijom predsjednika Ive Josipovića pa su Bozaniću vrlo brzo na nos nabili da je tu svoju obvezu namjerno eskivirao.
Riječ je, naravno, o sasvim proizvoljnim tvrdnjama i konstrukcijama jer je Bozanićev put “preko Bare” odavna bio planiran, a i sam Bozanić na toj inauguraciji ionako ne bi bio najtransparentniji predstavnik hrvatskih biskupa. To je, naime, kao predsjednik HBK-a bio đakovačko-osječki nadbiskup mons. Marin Srakić, uz kojega su bili i vojni biskup Jezerinac, varaždinski Mrzljak, riječki nadbiskup Devčić i Bozanićeva zamjena, njegov pomoćni biskup Ivan Šaško. Plus apostolski nunciji. Posve dovoljno, zar ne?
Međutim, ta bi delegacija s Josipovićeve inauguracije bila i te kako krnja da bez Bozanića krene prema Pantovčaku, što svakoga dana valja očekivati. Naime, nakon Bozanićeva povratka iz Kanade i SAD-a, crkveni protokol i onaj iz Ureda predsjednika vrlo brzo će usuglasiti datume toga povijesnoga susreta kada će se crvene kapice uputiti prema crvenom Pantovčaku. Naravno, pretjerah namjerno s tim crvenilom jer se od biskupskih glava samo na Bozanićevoj crveni, dok su ostale ljubičaste, a i Josipović će biti sigurno bljeđi od obećanja koje je iz predizborne kampanje uputio u Rijeci.
Pred biskupima i Josipovićem velik je posao. I institucija Crkve i institucija predsjednika države dva su snažna utjecaja moći u društvu, ali oba lišena izravnih upravljačkih instrumenata. Dok je Josipovića izravno izabrao narod, biskupi su Božjom voljom izabrani za taj narod.
Dakle, i jednom i drugom centru moći upravo bi narod trebao biti zajednički nazivnik oko kojega bi trebalo postići glavni konsenzus. Pitanja poput raspela po javnim ustanovama, vjeronauka u školi ili revizije vatikansko-hrvatskih ugovora moraju se ostaviti po strani i zajednički baciti na spašavanje ove zemlje upravo od onih operativnih političko-gospodarsko-mafijaških centara, koji su joj davno namaknuli omču oko vrata, a sada očito izmiču i klupu ispod nogu. Kaptol (kao personifikacija crkvene moći) i Pantovčak (kao poluga predsjedničke vlasti) jedine su realne snage u ovoj zemlji koje mogu zaustaviti društvenu kataklizmu i narodu vratiti vjeru u život. Samo se oni mogu suprotstaviti raznoraznim kvazispasiteljskim mjerama, nakon kojih Hrvatska sve dublje tone.
Naravno, ne uhvate li se starih, mesićevskih dilema, vrzina kola jalovih rasprava, kojima su istom mjerom javnost opterećivali i bivši predsjednik i neki hrvatski biskupi. Prepozna li, naime, Kaptol u Josipoviću istu energiju koju je svojedobno prepoznao i u Račanu, narod ove zemlje mogao bi se nečemu i nadati. Dakako, u novim okolnostima i sasvim novom političkom i gospodarskom okruženju, koje iz poražavajućeg pesimizma netko mora okrenuti prema boljem i optimizmu, jer operativne i izvršne političke elite očito nemaju ni snage ni znanja za kardinalni zaokret.
Božja je volja održala Hrvate usprkos svim povijesnim nedaćama i đavoljim spletkama. Sve je u Božjim rukama, kakve veze s tim ima Josipović. Ipak, popravljam stari ferguson, namontirat ću na njega VBR i dolazim u ZG, sa ili bez seljaka.ka. Pozdravlja vas Kuma Jela! Vjera u Boga i domovinska sloga!