Ovakva Europska unija bila je dobra prema Irskoj. Neka takva i ostane!”. Bio je to glavni slogan pobjedničke kampanje protiv Lisabonskoga ugovora, novoga temeljnoga spisa EU, na referendumu održanome u četvrtak u Irskoj.
Zaista, od 1973., kada se pridružila europskoj obitelji, u Irsku se iz središnje bruxelleske blagajne slilo neto pedesetak milijarda eura; zahvaljujući toj izdašnoj potpori Irska se, od sirotice s ruba Europe, razvila u jednu od najbogatijih zemalja članica.
Parola da takvu EU treba zadržati ne samo da je sebična nego ima jednako dodira sa stvarnošću kao da se kaže: “Nafta po 20 dolara za barel bila nam je dobra; neka takva ponovno bude!”. Kao što se cijena nafte ne može vratiti na staro, tako ni EU više nema 15, nego 27 zemalja članica, a i dalje se širi, pa Ugovor treba tome prilagoditi, kako bi mogla glatko djelovati. Usto, Lisabonu je cilj pojačati glas EU u svijetu, kako bi se uspješnije nosila s globalizacijom i rastućom energetskom nesigurnošću.
Upravo je nesigurnost do koje je dovelo poskupljenje nafte posljednjih mjeseci kumovala negativnome ishodu referenduma. Strah Iraca za budućnost iskoristili su britanski euroskeptici, pohrlivši u jedinu zemlju u kojoj se o Lisabonu odlučuje referendumom, ne bi li ga pomogli srušiti. Irce se uvjeravalo da će im sinove novačiti u vojsku, kćeri tjerati na abortus, a djeci ugrađivati mikročipove te im broj ograničiti na dvoje.
Uz takve gluposti, koje su širili irski tabloidi u britanskome vlasništvu, lijepile su se one suptilnije iz neoliberalne udruge Libertas, da će Lisabon povećati porez korporacijama, pa će one zatvarati irske podružnice, a Irci ostajati bez radnih mjesta. Što je također laž jer porezi, osim PDV-a, jesu i ostaju u mjerodavnosti zemalja članica.
Apsurdno je da su se Britancima i neoliberalima pridružili njihovi najžešći protivnici iz ljevičarske stranke Sinn Fein, tvrdnjama da će se Lisabonom utjecaj Irske u EU smanjiti jer će se broj članova povjereničkoga kolegija Europske komisije ograničiti na, rotirajućih, dvije trećine zemalja članica. No, tako bi manji bio utjecaj svih zemalja koje u pojedinome EK-ovu mandatu ne bi imale povjerenika. K tome, prema vrijedećemu Ugovoru iz Nice, broj povjerenika već bi se od jeseni 2009. smanjio na 18, dok bi se prema Lisabonu smanjenje provelo tek 2014.!
Predsjednik EK-a Jose Manuel Durao Barroso priznaje da su protivnici Lisabona imali jednu suvislu parolu: “Ako ne razumiješ o čemu glasuješ, glasuj protiv!”. A Lisabonski ugovor čini zbirka amandmana na prethodne ugovore, pa nije razumljiv doli pravnim stručnjacima. Kakav je uopće smisao stavljanja takvih spisa na referendum? Biračima nisu pomogli novi premijer Brian Cowen niti europski povjerenik Charlie McCreevy porukom da ugovor ni sami nisu pročitali, ali da znaju da je dobar za Irsku i za Europu.
Ratifikacija Lisabona, koju je već dovršilo 18 zemalja, nastavlja se; čak će i Britanci u srijedu uskočiti na brod. Cowenu europski čelnici poručuju da na summitu EU u četvrtak i petak objasni što Irska želi: možda pridruženi položaj, kakav neki nude Turskoj? Do početka summita bit će vjerojatno i drugih zamisli. Moguće i ona o “europskoj jezgri”, zemljama koje žele još čvršću suradnju, a koje bi se okupile oko Francuske i Njemačke; zemlje “druge brzine” mogle bi im se pridružiti kada budu spremne.
Europski čelnici ne pristaju na novi zastoj; stanje u svijetu taj im luksuz ne dopušta. Usprkos negativnome glasu 860.000 Iraca, EU ide dalje.
