Kad je Brozni 1980. umro, prijatelj ga je Krleža otpravio u legendu, preko Romanije, da i dalje vodi svoje divizije. Legenda još živi, a koliko je žilava, pokazalo se i ovih dana kada su zagrebačke vlasti glatko odbile građansku inicijativu da se Trgu maršala Tita promijeni ime.
Spomen i počast ostaju, zaključili su gotovo svi gradski vijećnici, a o starom ćemo Diktatoru možda raspravljati kad državni tužitelj dođe k sebi od šoka što ga je doživio kad je neki dan u Hudoj jami morao gurnuti nos u jednu od tisuća zjapećih kaverna što su ih iza sebe ostavile slavne Maršalove divizije.
Usuprot vijećnicima zagrebačkim, smatram da je Titu i ne/prikrivenim titoistima nužno već jednom i za svagda reći NE! Bilo je dosta njihovih laži!
Brozni je svom učitelju, uzdanici svjetske revolucije, generalisimusu Staljinu, 1948. otkazao poslušnost. Kao mali ugojeni miš uplašio se da će ga sovjetski mačak izvuči iz svile i kadife (u koju se uvalio 1945.) i požderati, pa je zbrisao pod američke skute i otud propiskutao svoje znamenito “povijesno NE”. Nije li napokon došlo vrijeme da se i tom enkavedeovskom agentu, izdajici prijatelja i dobročinitelja, ubojici i mučitelju zarobljenika i političkih protivnika, zatiratelju sloboda i lažovu nad lažovima, uskrate svi povijesni krediti? I da mu se pokaže gdje mu je mjesto? A ono nikako nije i ne može biti na uličnoj natpisnoj ploči.
Argumenti? Huda ih je jama samo aktualizirala, a ima ih bezbroj. Zapravo, cijela je biografija samodršca Broznog jedan veliki argumnet u prilog njegova iznošenja na hrpu krupnog povijesnog otpada!
Na čelo KPJ, pod paskom svoga kobnog boga Kobe, probio se preko leševa svojih partijskih drugova. Koga nije uspio poslati u Lubjanku iz koje se ne izlazi, otpremio je u Sibir iz kojeg se malo tko vratio.
Nakon što je u “sukobu na ljevici” prokazao sve “trockiste”, na dizanje ustanka čekao je do 22. VI. 1941., dok nije raskinut sporazum Staljina s Hitlerom. A kad je otišao u šumu, prve je saveznike potražio u štabu Draže Mihailovića, dok su njegovi lički “ustanici” provodili genocid po hrvatskim i muslimanskim selima (Boričevac, Krnjeuša, Kulen Vakuf...) i potpisivali sporazume s fašistima.
Tzv. narodnooslobodilačku borbu iskoristio je Brozni za dolazak svojih divizija na vlast. Dok je tu i tamo i ratovao, isticao se humanošću: zarobljenike bi ili prisilno unovačio ili pobio. Malo je ljudskosti bilo u njegovoj s koca i konopca skupljenoj vojsci, o čemu svjedoči i strašni primjer mlade partizanke Ž. J. koja je odmah po porodu novorođenče dala ubiti: da plačem ne bi dovelo u opasnost suborce s crvenom zvijezdom petokrakom na kapama.
Kao apsolutni gospodar života i smrti svoju je Jugoslaviju pretvorio u golemu Hudu jamu. Glavna mu je preokupacija bila kako da osigura dovoljno tamničkog prostora, pa je i dva otoka pretvorio u logore.
Na kraju krajeva, posve je kompromitirao bilo kakvu komunističku ideju, a oslonio se na državni teror koji se malo razlikovao od onoga pod Staljinom ili Mussolinijem.
Naravno da u državi kojom je Brozni despotski vladao sve nije bilo loše. Živjelo se, radilo, putovalo, nešto je i stvoreno, bilo je i sretnih trenutaka... No, ništa od toga nije moglo i ne može raspršiti vonj Maršalove Hude jame.
I sad mi raspravljamo o tome hoćemo li Broznom ostaviti trg ili nećemo!?
