Činjenica da podizanje spomenika Bruceu Leeju u mostarskom parku, a odmah dan poslije i njegovo oskrvnuće, nije u Informativnom programu HTV-a tretirana isključivo kao bizarnost trebala bi valjda biti još jedan znak da su nam se u glavama pomaknule neke stvari. Nije sve u politici i kulturi toliko ozbiljno koliko nam se pokušava predstaviti niti je za naše živote sve ono što služi zabavi i rasterećivanju baš nevažno.
Nije taj spomenik Bruceu Leeju baš neki, previše je statičan i mlak, a i s tim se mostarskim parkom stopio jednako koliko bi se zaboravljeni bager po odlasku građevinske ekipe stopio s dječjim igralištem ili naseljem.
Ali inicijativa da Bruce Lee na godišnjicu svoga rođenja osim u Hong Kongu dobije svoj spomenik i u Mostaru više je nego simpatična jer ju se u ovoj sredini doista može gledati dvojako; kao vrhunsku ironiju na podneblje sklono dizanju spomenika i spomen-ploča kome treba i ne treba ili pak kao krajnje ozbiljno slavljenje pop kulture (doduše, u ovom slučaju više činom negoli izvedbom) od ljudi koji Brucea Leeja smatraju za svoju okolinu puno bitnijim od mnogih društvenih kvaziveličina čija im se imena licemjerno cere s ploča ulica i trgova.
Generacije i generacije klinaca, posebno u manjima sredinama u kojima su Leejov provincijski machizam i kodeksi šaolina nailazili na posebno plodno tlo, razbijale su samima sebi i prijateljima glave zbog nestručnog okretanja nunčaka, tukli se i oponašali Leejeve urlike pod utjecajem njegovih upravo odgledanih filmova. Kasnije je Lee možda ustuknuo pred Rambom ili Van Dammeom, ali njegov je mit i danas još uvijek jači od svih ostalih akcijskih junaka čiji utjecaj na ovim prostorima, svih njih naime, baš nije bio bez vraga ni kada su puno dramatičnije stvari u pitanju.
Koliko se Bruce Leeja, Ramba ili Terminatora našlo među nadimcima i fizionomijama ratnika na prvim ratnim linijama s obje strane, pa čemu onda čuđenje da je pored Hong Konga taj spomenik niknuo baš tamo, a ne igdje drugdje na svijetu.
Zar su likovi čije smo face cijelo ratno i poratno vrijeme gledali kao užasno važne išta više nego obične pop ikone? Jeste li gledali zadnju "Latinicu" o padu Vukovara i čuli razgovore koje je Dedaković vodio s Tuđmanom? Očito se artikulirana i smislena rečenica u predsjedničkom uredu nije sklapala ništa lakše nego u Big Brother kući.
