iječ je jedinica smisla i nositelj smisla, napisala je u memoarima Nadežda Mandeljštam, citirajući svog muža, pjesnika Osipa Mandeljštama. Oboje su pritom govorili o poeziji koja je u njihovo vrijeme u njihovoj zemlji bila važnija i veća od samog života.
Pjesnik od jedne države ne može dobiti priznanje veće od onog koje je Mandeljštamu dao Sovjetski Savez. Čitav državni aparat, policija, sudovi, komiteti, godinama su bili upregnuti u praćenje i rigorozno ocjenjivanje karaktera, vrijednosti i snage Mandeljštamova života i djela. Obavili su razgovore s desecima, ako ne i stotinama ljudi, od književnih kritičara do piščevih susjeda, a Borisa Pasternaka zbog razgovora o toj temi telefonom je nazvao Staljin osobno. I tako sve do kraja prosinca 1938., kada je Mandeljštama u jednom tranzitnom logoru kraj Vladivostoka napokon dostiglo to priznanje: smrt u gulagu.
Od trenutka kada je shvatio da se čitav državno-revolucionarni aparat bavi njegovim stihovima, Mandeljštam je mirno konačni sud. Već je bio u progonstvu u Voronježu kada je Ani Ahmatovoj rekao: “Poezija je vlast”. Nadežda Jakovljevna se sjeća: “Osip se držao kao da je na vlasti, a to je još više podjarivalo one koji su mu u radili o glavi. Jer, oni su bar znali da su vlast topovi, kaznene ustanove, mogućnost da se s pomoću kupona podijeli sve, pa i slava, i da se od slikara naručuju portreti. A Osip je uporno tvrdio svoje - ako zbog poezije ubijaju ljude, onda to znači da joj odaju dužno poštovanje, znači da je se boje, znači da je ona vlast...”
Sustavno ubijanje svake nade
Kada riječi nose smisao i kada se vjeruje u njihovu istinitost, doista mogu biti moćne. U tome se čak i Staljin ravnao prema onoj biblijskoj: U početku bijaše Riječ.
Upravo na toj jedinstvenoj sposobnosti čovjeka da misli pretvara u riječi, a riječi u djela, počivaju sve civilizacije i kulture. Bila Stvoriteljev dar, prometejski plijen ili posljedica pukog slučaja, bez te bi sposobnosti ljudske misli ostale zarobljene u lubanji životinje, kao plamičci u beskrajnoj tami.
Takve se Riječi, jedinice i nositeljice smisla, bojao Staljin. Kao staromodan diktator služio se golom silom da bi u ljude utjerao strah, a u riječi novi smisao, ubijajući ljudima svaku nadu totalnim nasiljem.
Građanima Hrvatske nada se ubija na posve drugačiji, daleko perfidniji način. Ovo današnje je diktatura koja promiče neznanje i potiče laprdanje te tako sustavno obezvređuje svaku i svačiju riječ. Po metodama blaža, ta je diktatura po rezultatima efikasna kao i najcrnje strahovlade. Gdje su pjesnici, gdje su književnici? Onaj jedini zaista veliki pisac koji nije odustao od društvene kritike elegantno je otpiljen kao strano tijelo, po mjestu rođenja. Riječima još barataju politika i novinarstvo, oboje valjda na najnižim granama otkako su Hrvati naučili pisati. Evo svježeg primjera.
Zastupnik Igor Češek iskoristio je saborski mikrofon za plasiranje tvrdnje da Ivo Josipović živi u stanu jedne židovske bitelji u koji je 1945., dok je oslobađao Zagreb, ušao njegov otac.Čudeći se kako predsjednik u takvom stanu uopće može mirno spavati, Češek ipak priznaje da ne zna detalje tog slučaja, a to što zna čuo je od Hrvatskog helsinškog odbora.
Josipović u svom demantiju zastupnika naziva lašcem jer su već i puke činjenice o tome tko gdje, s kim i otkada živi naprosto potpuno drugačije. Na moju molbu za kratki razgovor Češek u četvrtak odgovara porukom: “Hvala vam lijepa na javljanju, za sada nemam ništa za dodati na jučerašnju izjavu”. Zastupnika HDSSB-a ipak još molim da barem prokomentira izjavu predsjednika HHO-a Ivana Zvonimira Čička koji ga također proglašava lašcem. Muk.
Ali, zato Indeks sebi i hrvatskom novinarstvu priređuje novu blamažu. Donosi dokumente iz katastarskih knjiga knjiga i u naslovu članka pita: “Koliko kvadrata ima Josipovićev stan?” Novinaru “upadaju u oči” “neke nelogičnosti” i pita se “kako je Josipović u imovinskoj kartici prijavio manju kvadraturu od one koja piše u službenom dokumentu. Da je pitao pravnika taj bi mu u nekoliko rečenica objasnio, kao što je i meni, razliku između posjedovnice i vlastovnice. Štoviše, objasnio bi mu i što znači onaj izraz “izuzet od nacionalizacije”, koji u katastarskom izvatku stoji pored stana Ive Josipovića. To znači da taj stan jednostavno nikada nije ni bio nacionaliziran. Dakle, dokaz više da zastupnik Češek nija imao pojma o čemu priča, a o tomu za čiji je račun i na čiji poticaj lagao, on nema ništa dodati. Za sada. Ali u carstvu neznanja i lažljivaca, cilj je postignut.
Predsjedniče, trgnite se!
Raspirujući “slučaj ZAMP” neki su se mediji iščuđavali kako to i zašto uopće išta zarađuju skladatelji čija se muzika ne sluša svaki dan na Dolcu. Kampanja protiv predsjednika pojačala je antiintelektualnu i antikulturnu klimu u duhu one Bandićeve izjave da Josipović “osim skladanja pjesama i sviranja klavira ništa konkretno nije napravio u životu”. Milan Bandić to je rekao na vrhuncu predizborne kampanje i zbog takvog je pristupa u konačnici i doživio izborni debakl. Ali, novinar koji ne razlikuje kvadraturu stana od kvadrature zemljišne čestice, i kojega nije ni briga za razliku između violine i klavira kad Josipovića naziva violinistom, dakle takav će novinar sutra opet očitati lekciju predsjedniku zbog nečeg o čemu nema pojma, kao ni zastupnik Češek. A kolega komentator opet će na temelju svega toga zaključiti kako je Ivo Josipović predsjednik s “kontroverznom prošlošću i, u najmanju ruku, neuvjerljivom političkom sadašnjošću”.
Iz toga bi ipak moglo izaći i nešto dobro: recimo da Ivo Josipović shvati da je njegov budući protukandidat već u žestokoj kampanji, da se trgne i prisjeti vlastite inauguracije.
I na početku Josipovićeva mandata bijaše riječ. Mnogima je bila poticajna, možda sada bude i njemu: “Znam da ne mogu sam. Trebam Vladu, Sabor, političke stranke, ali prije svega Vas - dragi građani ove lijepe zemlje. Zajedno ćemo ispisati novu stranicu naše povijesti. Krećemo na jedan novi put, put stabilnije, sigurnije i gospodarski razvijenije zemlje, na put demokratskog i kulturnog napretka i socijalnog blagostanja. Bit ćemo snaga koja mijenja izgled ove zemlje, ruši temelje nepravdi i stvara novu Hrvatsku. Bit će to napokon zemlja kakvu zaslužujemo, bit će to lijep, poželjan dom svih poštenih ljudi.” Predsjedniče, još uvijek vas držimo za riječ!
