Damir Polančec nije samo uzdrmao HDZ. Ogolio je on do kraja i bivšeg šefa države Stipu Mesića, istodobno kad je za njega utvrđen i sukob interesa, ali nikome ništa. Na stranu sad što je sve istina u onome što priča Polančec, a što nije.
No, Tomislav Dragičević, dugogodišnji nedodirljivi Mesićev čovjek u Ini, pokušao je demantirati sastanke kod Mesića s Polančecom zbog Ine upisnicima posjetitelja u Uredu Predsjednika. Jer, da se iz njih točno može utvrditi tko je i kada dolazio Mesiću. Točno, može se, kad bi te knjige evidencija bile dostupne. Ali, za vraga, kad se HTV pokušao dokopati tih knjiga i provjeriti Dragičevićeve i Polančecove navode, najednom je postalo jasno da su oni pohranjeni u Predsjedničkom arhivu i da nisu dostupni javnosti!
To je i te kako zanimljiva činjenica. Za razliku od Franje Tuđmana, Mesić nije snimao razgovore na Pantovčaku, iako bi bilo vrlo korisno da su snimani. I to ne bi bilo ništa neobično niti protuzakonito.
Mnogi kažu da on i nije imao ništa pametno za snimiti, za razliku od svog prethodnika. No, dok je Mesić, čim je zasjeo na tako mu do jučer omraženi Pantovčak, šakom i kapom dijelio Tuđmanove transkripte probranim, podobnim medijima, i mimo Vlade slao ih u Haag, sad su najednom za javnost zatvoreni svi dokazi koji bi mogli kompromitirati Mesića i njegove pulene. Kad je bio suočen s optužbama za jednostranost, onda je 2000. godine dopustio čak uvid i u to tko njemu dolazi na Pantovčak, samo kako bi se malo oprao. A sada o svemu šuti.
Štoviše, ozbiljni se pravnici slažu da bi protiv Mesića trebalo prikupiti argumente za podizanje tužbe protiv njega zbog svih dokumenata koje je dostavio Haagu. Jer je i sama Carla del Ponte u svojoj knjizi napisala kako su od “Hrvatske primili što su trebali i što nisu”. Zna se i od koga, od Mesića. Zaključite sami kako bi se u nekoj uređenoj pravnoj, demokratskoj državi, nazvao takav Mesićev postupak. Da su snimani razgovori na Pantovčaku, bilo bi zanimljivo čuti što je Mesić sve pričao, primjerice, baš s Carlom del Ponte. Reći će Mesić da je njega birao narod, pa iz toga vuče legitimitet za sve svoje poteze. Ali, taj isti narod birao je i Tuđmana i slobodu. I demokratski izabrana vlast slomila je srpsku Krajinu, a sada se mnoge od njih kažnjava. Naravno, zločine treba procesuirati. Ali zašto bi Mesić trebao ostati pošteđen ako je radio protuzakonito, protuustavno? Čime je zaslužio da ga se amnestira? Svakojakim političkim trgovinama?
U svim demokratskim zemljama bivši predsjednici imaju promotivnu nacionalnu ulogu, pridonose kreiranju dobrih vijesti, ne izvlače političke teme jer poštuju aktualne predsjednike! Mesić je jedno vrijeme snažno kontrirao Ivi Josipoviću, ali je u posljednje doba ušutio. Možda se nečega prepao? Boji li se Mesić da se ne otkrije njegovo neprimjereno djelovanje na Pantovčaku, ne samo u vezi s Haagom? Drži li ga Josipović donekle u šaci?
Mesić je očito shvatio da Josipovića neće moći manipulirati, kako je to zacijelo očekivao u početku. Iz Ureda Predsjednika pouzdano se može čuti da je Mesić Josipoviću nametao svoje veleposlanike. Primjerice, preko vječnog Budimira Lončara za Libiju gura Petra Ljubičića, koji je bio generalni konzul u New Yorku, a nema kredibilitet za to odgovorno mjesto. No, Mesić i Lončar misle da bi on bio na usluzi kao Jovan Vejnović, koji je pao zbog alkohola u islamskoj zemlji! Josipoviću je to ipak previše, to ne može “popiti”!
Dražen Budiša kaže da je mafija u državnim institucijama.
Mesić je deset godina bio predsjednik, i što je napravio dobroga? Devastirao je nacionalnu supstancu, nacionalni duh, i promovirao viceve kao stil komunikacije! Za Hrvatsku, ali i za samog Mesića, najbolje je da se više nigdje ne pojavljuje i ništa ne komentira, jer kontaminira ionako zagađenu političku scenu, koju trebaju očistiti neki novi ljudi.
Treba samo provijeriti imovinu Zuzica pa utvrditi otkuda im ta imovian i dobro ih stisnuti pa cemo vidjeti da tu ima i Mesic svoje prste, pardon med koji je usput skupljao, pa kumu povijerio na cuvanje.