Kad ciganska djeca istuku hrvatsku djecu, organiziraju se javni
prosvjedi, a dječje pravobranitelje žurno povlače s godišnjeg odmora.
Kad hrvatska djeca pretuku cigansku djecu, malo se tko uznemiri, a
branitelji iz prethodne rečenice spokojno putuju kamo ih je volja.
Premda bi, kad bi u društvu sve bilo na svome mjestu, moralo biti
obratno.
Ciganska su djeca posvuda u manjini, a hrvatska u većini i s društvenog
je stajališta opasnije kad jaka većina mlati manjinu, nego kad slaba
manjina lema većinu. Hrvati su predugo bili manjina da bi sada olako
zaboravljali na manjinske tegobe drugih!
Iz odnosa javnosti prema masnicama i razbijenim glavama može se, naime,
razabrati društveni položaj onih s masnicama i razbijenim glavama, kao
i onih koji masnice dijele i glave razbijaju. Nedavni međimurski slučaj
i njegovi odjeci nedvojbeno su pokazali, prvo, da ista mjerila ne
vrijede za sve etničke i socijalne slojeve hrvatskog građanstva i,
drugo, da u toj nejednakosti ima (ne)pravilnosti koje ne proizlaze iz
manjinsko-većinskih odnosa.
Ili, manje zamršeno: Cigani ne prolaze lošije samo zbog toga što su
manjina, nego i zato što su Cigani (riječ Rom ne upotrebljavam zbog
toga što ona već odavno uključuje sva značenja koja je nekad imala
starija riječ Ciganin, pa je kao proizvod socijalističkog jezičnog
inženjeringa postala suvišna).
Možete li zamisliti kakav bi odjek izazvala vijest da je u nekoj
istarskoj osnovnoj školi pet talijanskih derana istuklo djecu nekog
istarskog Hrvata? Ja ne mogu, jer sam uvjeren da nikakve javne reakcije
ne bi ni bilo. Kao što se nitko posebno ne bi osvrnuo na kakav školski
boks-meč između malih Mađara i malih Hrvata npr. u Dardi. U čemu se to
razlikuju šake Talijana, Mađara, Nijemaca... od ciganskih šaka?
Sve je zapisano u povijesnom iskustvu. Iznad hrvatskih je glava
stoljećima stajala nečija šaka: turska, njemačka, mađarska, francuska,
talijanska, srbijanska... Kao znak da se glava ne smije previše
podignuti, da sa šakom nema šale i da će se ona prije ili poslije
nimalo nježno spustiti na glavu. Vladale su Hrvatskom druge države,
kapu su Hrvatima krojili drugi narodi.
Danas je sve to prošlost, ali ne i prošlost bez tragova. A neki od njih
izvrsno se vide i u današnjem statusu nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
Iza talijanske manjine stoje razdoblja talijanske vlasti u Hrvatskoj, a
zanemariti se bogme ne može ni velika, danas prijateljska talijanska
država.
S Mađarima su Hrvati 800 godina bili u personalnoj uniji, a Rijeka je
bila mađarska luka, što se također ne može smetnuti s uma kad se
razglaba o položaju mađarske manjine. Slično je i s Nijemcima, Srbima,
donekle i s Bošnjacima, pa i s drugima. Iza svih njih netko i nešto
stoji, u prošlosti i sadašnjosti.
A tko i što stoji iza naših Cigana? Nitko i ništa. Samo kotač. I poneka
šaka. I sad smo se nahrustili baš na nju.
GOST SURADNIK
