Nužno je razgrnuti prigodne osmrtnice nakon Račanove smrti kako bi,
potom, ostale na vidjelu činjenice podobne za ozbiljniju raščlambu. To
više što su medijske reakcije bile gdjegdje uobličene žalosno slično
reakcijama na Titovu smrt npr. prvih devet stranica (!) dnevnih
novina posvećeno njegovu životu, bolesti i smrti, i sl.
Račan je nesumnjivo bio veliki hrvatski političar; uz Tuđmana i Mesića
najznačajnija figura pluralističke Hrvatske. Riječ je, dapače, o
političaru koji je pored Josipa Broza, Radića, Pavelića, Mačeka i
Bakarića bio (uz dvojicu već spomenutih) među najutjecajnijima u
posljednjem stoljeću hrvatske povijesti.
To što je za gotovo sve promatrače, suradnike i konkurente
bio uznemirujuće pomirljiv razumljivo je upravo posredstvom njegova
koncentriranja na moć kao osnovu političkoga života. Njegovo uspješno
nastojanje da zatre sve tragove Josipa Broza u postkomunističkoj
stranci koju je vodio nakon 1990. omogućeno je tek naizgled
paradoksalno kreativnom interpretacijom upravo Titove političke
metode.
Tito je, nakon 1948., pokazao pripravnost na napuštanje svakoga aspekta
ideologije s kojom je počeo, kako bi zadržao vlast u državi (pa je,
indikativno, završio s reduktivnom formulom staljinističkoga
koncepta "kompartija na vlasti"). Račan je išao i dalje, bio je u
stanju odustati i od vlasti kako bi zadržao moć u stranci
napuštajući pritom ideologije s titovskom lakoćom (kao dugogodišnji
partijski ideolog naučio je da ideologija u jednom konceptu politike i
nije bitna).
Upravo stoga što je bio svjestan (vlastite) moći i kada nije imao
vlast mogao je biti tolerantan; sve dok se nije radilo o ugrozi
njegova stranačkoga statusa tada je znao pokazati zube. No,
najveći je dio njegova djelovanja u pluralističkome razdoblju bio
doslovce instruktivan. Zbog toga što je prvi pojmio da je ishodište
pluralističke moći u ovladavanju strankom mogao je strpljivo čekati
svoje vrijeme za vlast. No, zapostavljajući, dok je bio premijerom, ono
što je bilo osnovom njegova uspjeha, stranačku dinamiku moći
vlast je i izgubio.
Ovakav će procédé možda izgledati paradigmatički
postmodernom politikom barem nekima od lokalnih šminkera (to su,
naime, oni koji posljednjih godina govore o politikama
zanemarujući izvorni staro-grčki i novo-engleski oblik vjerujući
da su tako prognali velikoga zlog vuka politike, a "osnažili" dobre
male praščiće brojnih politika). No, riječ je, zapravo, opet o uzornoj
koncentraciji na moć. Ideologija je pritom tek smetnja, posebice kada
treba dnevno funkcionirati (njezinu opravdavajuću ulogu preuzima
"brand" stranke).
Veliki su Račanovi potezi razumljivi upravo s ovakva motrišta, pa i
(opet naizgled postmoderna) mekoća njegove politike.
On, znakovito, "nije spriječio" raspad SKJ, prve pluralističke izbore u
Hrvatskoj, protuhaaško uličarenje, itd. No, ti njegovi
neprijeporno prijelomni potezi nisu u sebi imali ni trunku
svjetonazora. Račan, zapravo, nije bio socijaldemokratski političar s,
primjerice, jasnim strategijskim stajalištem spram globalizacijskoga
fenomena i razumnom taktikom u odnosima sa sindikatima. Njegovu je
strategiju moguće sažeti u jednu riječ: taktizirati! Kompromis uzdignut
do estetičke kategorije, tipičan je za velikana re-akcije, zaustavne
ili dopuštajuće.
Takav je Račan bio nadasve uspješan hrvatski političar, što prije svega
govori o sredini u kojoj je djelovao (još više o njoj govori to što mu
se kao posebice pozitivna karakteristika pripisuje to što nije krao).
Njegovo je taktiziranje bilo pristojnije a prije svega manje
štetno od nacional-ideologijskoga preskakanja demokratskih
političkih procesa kod većine njegovih konkurenata.
No, Račanov se najveći uspjeh tek, postumno, pomalja. Ne toliko u
medijskoj nekrofiliji posljednjih dana, koliko u djelovanju njegova
posljednjeg oponenta Ive Sanadera.
Dobije li, naime, Sanader i naredne izbore, dobit će ih sa HDZ-om koji
će se morati odmaknuti od Tuđmana onoliko koliko je to Račanov SDP
učinio spram Tita; napustiti njegovu simboliku i retoriku, čak i
politički program ne nužno i metodu. Ponovit će se, mutatis
mutandis dakako, njemačka situacija prije četvrt stoljeća.
Preuzimajući kancelarsku funkciju tada je razmjerno nepoznati Helmut
Kohl bio je (s obzirom na tjelesne značajke) nazvan Helmutom visokim
koji nasljeđuje Helmuta velikoga (dotadašnjega kancelara Schmidta).
Kasnije se pokazalo da je Kohl itekako značajan državnik,
kancelar-ujedinitelj. Hoće li i Sanader od Ivana visokoga postati Ivom
velikim (za hrvatske prilike dakako) ovisit će ponajprije o tomu hoće
li dobro učiti na Račanovu primjeru.
Za-pravo
