Ćirilica? Kome smeta ćirilica u Hrvatskoj, smeta mu i Ustav Republike
Hrvatske, a kome smeta Ustav Republike Hrvatske, smeta mu i Republika
Hrvatska. Tko, dakle, negira pravo na upotrebu ćiriličnog pisma u
Hrvatskoj, nije i ne može biti hrvatski domoljub, a što jest i može
biti, neka zaključi sam.
U čl. 12., stavku drugom, Ustava RH piše:
“U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u
službenu se upotrebu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje
drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.”
U hrvatskom Dalju, u kojem većinu stanovnika čine pripadnici srpske
nacionalne manjine, lokalna je vlast odlučila da se ulične natpisne
ploče ispišu hrvatskim i srpskim jezikom, latinicom i ćirilicom. Na
pločama zasad nema mađarskog jezika i mađarske latinice, premda u Dalju
živi i mađarska nacionalna manjina. No, nije rečeno da se i taj jezik i
to pismo sutra neće pojaviti u nazivima ulica i trgova, ako tako odluči
mjesna vlast.
Do današnje Republike Hrvatske osobito je stalo onima koji su se za nju
borili s oružjem u ruci, a to su branitelji. Oni su posljednji koji bi
svjesno ugrožavali njezine interese. Stoga iznenađuje da su se u prvim
redovima nezadovljnika natpisnim pločama u Dalju našli baš branitelji!
Bunt u Dalju posebno je nerazumljiv ako se u vidu ima činjenica da se
na 21 uličnoj ploči nalaze imena poginulih hrvatskih branitelja, a da
je na 22. natpis: Ulica hrvatskih gardista. Sumnjam da u Hrvatskoj
igdje postoji mjesto veličine Dalja s toliko ulica i trgova nazvanih u
čast poginulim hrvatskim borcima.
Umjesto da budu zadovoljni što u mjestu u kojem žive njihovi poginuli
suborci nisu zaboravljeni i što im se odaje trajna počast, daljski su
branitelji vrlo nezadovoljni što su imena poginulih ispisana i na
ćirilici. Zaboravimo li na trenutak Hrvatski ustav, lingvističku struku
(ni jedno pismo, i jezik uopće, kao sredstvo sporazumijevanja ni za što
ne može biti krivo!), a k tome i činjenicu da je ćirilica (uz
glagoljicu, latinicu, čak i arabicu) jedno od povijesnih hrvatskih
pisama, a u obzir uzmemo samo fakat da je ćirilica s daljskih ploča
srpska, Vukova ćirilica, dakle i ćirilica para/vojnika koji su u
Domovinskom ratu okupirali Dalj, opet nema razloga za nezadovoljstvo.
Dapače.
Volja sudbine i povijesno-političkih okolnosti, koja je ime poginulog
hrvatskog vojnika ispisala “neprijateljskim” pismom, najveće je
priznanje baš tom vojniku. Njemu spomenik, uličnu natpisnu ploču, ne
podižu samo oni s kojima se i za koje se borio, nego i oni protiv kojih
se tukao. Borba/ žrtva junake s ploče priznaje se i slavi na objema
ratnim stranama! A ako daljski branitelji nemaju drugog posla, neka se
prihvate skandaloznog irskog slučaja i drugih sličnih.
U Irskoj politički azil traži bivši pripadnik vojske RS Krajine, koji
nikad u svojoj državi, RH, nije položio račune za svoja ratna ne/djela.
Ne bi li bilo svrsishodnije da se branitelji, bilo kao svjedoci, bilo
kao kompetentni tumači ratnih zbivanja, pozabave slučajevima ljudi koji
su ih nekad ubijali, a koji se danas po Hrvatskoj i svijetu prikazuju
kao žrtve. A ne da gube vrijeme na ćirilicu. Pamtenije im je da je
dobro nauče i dobro upotriijebe.
GOST SURADNIK Kome smeta ćirilica u Hrvatskoj, smeta mu i Ustav RH
