Nerazdvojni dvojac, Budimir Lončar i Tvrtko Jakovina, u javnosti propagiraju Pokret nesvrstanih s jugoštihom pa se i ovih dana sa sjetom sjećaju otvaranja beogradske konferencije prije 50 godina. Lončara treba razumjeti. Njegova karijera, nakon početne u zloglasnoj Ozni, krenula je u jugodiplomaciji, velikim dijelom isprepletena Pokretom, a koliko je njime inficiran najbolje je „osjetio“ Mesić kojega je Lončar valjda uvjerio da je „mini“ Tito, pa ga vozao do Kube, Libije i drugih prijestolnica svjetskih diktatora kakav je bio i Tito. A Jakovina je tu onaj koji svemu mora dati ozbiljan povjesničarski štih te istodobno prekoravati sve u državi jer Hrvatska danas izbjegava taj pokret i ne koristi jugoostavštinu.
Koliki je apsurd današnje Hrvatske najbolje je pokazao subotnji dnevnik HRT-a, koji je nakon izvještaja iz Bleiburga plasirao Pokret u eter, čiji je jedan od vođa, Tito, odgovoran za genocid nad njemačkom narodnom manjinom u Jugoslaviji te za masovne ratne zločine koje simbolizira taj isti Bleiburg.
O Pokretu valja raspravljati, valorizirati njegove pozitivne i negativne strane, koristiti današnje političke kontakte, ali bogme ne i farbati prošlost u jugoštihu te ga promatrati samo iz kuta jugodiplomacije kako čini spomenuti dvojac.
Mirko Tepavac, nekadašnji Titov vanjskopolitički sekretar, koji je javno kasnije Tita optužio za genocid nad Nijemcima u Jugoslaviji, jako je dobro sažeo zašto je Titu i Jugoslaviji trebao Pokret nesvrstanih: „Deklaracija naše nesvrstanosti bila je, u stvari, deklaracija naše nezavisnosti. Prije svega od SSSR-a, odakle je opasnost bila neposrednija, a mi, zbog ideoloških opterećenja, manje otporni. Jugoslavija u to doba ne bi bila ni toliko otvorena, pa ni toliko demokratska koliko je bila, da nije bila nesvrstana. I sam je Tito bio osjetljiv na upozorenje da ovaj ili onaj naš potez u vanjskoj, pa i unutarnjoj politici može biti hrđavo primljen u krugu nesvrstanih. Većina nesvrstanih je imala iluzije o Jugoslaviji kao stabilnoj, umjerenoj i demokratskoj zemlji, a mi nismo imali razloga da im te iluzije razbijamo... Taj naš uži nacionalni interes bio je sretno usuglašen s odnosom snaga u svijetu, ali i s državničkom – ne, dabome, preskromnom – Titovom ambicijom da kao vođa male zemlje igra veliku svjetsku ulogu. Nezavisnost se, zacijelo, mogla braniti i bez nesvrstanosti, ali se s njom branila mnogo uspješnije.“
No najbolje je podsjetiti na riječi Ivana Ivanjija, osobnog Titova prevoditelja od 1965. do Titovog posljednjeg putovanja na Kubu u jesen 1979. na konferenciju Pokreta, gdje je jednu od glavnih uloga imao Lončar. Ivanji je kasnije u svojim sjećanjima zapisao: „Danas ne razumijem zašto su predstavnici više od stotinu država, stotine i stotine ozbiljnih državnika, diplomata, novinara, pa svih drugih pomoćnika, silnog osoblja, svi ti kuhari, konobari, vrtlari, sobarice, vozači i piloti, daktilografkinje i liječnici, da ne zaboravimo uvijek preozbiljne predstavnike sigurnosti i policajci, radili tako mnogo i naporno, da se potrošilo toliko milijuna dolara, da bi se to na kraju svelo na nekoliko desetaka stranica teksta koje nitko osim ‘autora’ i njihovih ‘protivnika’ neće pročitati, a kamoli ozbiljno shvatiti. Pokušavam ponovno pročitati te govore, rezolucije i raporte. Fraze i fraze...
Neposredno pošto se završila Konferencija na vrhu u Havani i moje sudjelovanje poput statista na njoj, ona mi se učinila kao uzbudljiva, džinovska, svjetska predstava. Danas samo još priznajem da je to bio ogroman cirkus, ali bez publike, ne baš mnogo zabavan, pa zbog toga valjda i besmislen.“
I Tito je osobno Lončaru 1973. dao packu, kad je ovaj ushićeno pred njim govorio o nekom uzlaznom kontinuitetu Pokreta, a Tito ga poklopio. Tita više nema, ali zato i dalje imamo cirkus!
17.05.2011. u 00:26h kiwi2 je napisao/la: . ujkica, vibnik, ____________________ Zanimljivo da ni kiwi2 nemože izgovoriti slovo \"R\" kao i onaj peder Šešelja hahaha