U predizbornoj kampanji Kukuriku koalicija kao zmija noge skrivala je i izbjegavala pitanje o reviziji ugovora Hrvatske i Vatikana. Bilo je to, de facto, predizborno bogohulno pitanje. Ali ne zbog toga što u Kukuriku koaliciji nisu imali stava o tome ili zato što nisu znali o čemu se radi, nego naprosto zato što su znali da, kada bi ga povukli, bilo bi kao da su povukli mačka za rep i sigurno bi rezultiralo osipanjem glasova u unaprijed predviđenoj pobjedi.
Crkvi za utjehu može biti činjenica da to nije sudbina samo toga pitanja, jer je “gutanja” bilo mnogo, što se najbolje pokazalo ekspresnim uvođenjem novih poreza, najavom rasprodaje nacionalnog blaga, eutanazijom Vjesnika i tko zna čega sve, tj. što ćemo sve čuti u idućih nekoliko mjeseci, a da nam o tome u predizborno vrijeme nitko nije govorio.
Dakako, pitanje i problematiziranje četiriju ugovora Svete Stolice i Hrvatske svodi se isključivo na jedan ugovor (onaj gospodarski) i jednu klauzulu (onu o financiranju Crkve iz državnog proračuna). I to samo kroz jednu prizmu (gospodarska kriza). I to sve bez (barem zasad) bez ikakva tzv. službena stava, već kroz usta trbuhozboraca poput ministra financija Slavka Linića, čija su “proročanstva” zasad stekla status pitijskih.
Crkvi se pritom nameće kompleks krivnje i na nos nabija socijalna i ina neosjetljivost na pitanje sure hrvatske sadašnjosti i još gore budućnosti, kojom nas plaše iz dana u dan. Crkva je, prema tim projekcijama, parazitska i rastrošna, krajnje nehumana i bešćutna prema sudbini naroda, za koji se, eto, baš političke elite brinu najvećim marom. Dakako da crkveni oci prošlih godina nisu baš odavali dojam skromnosti u raznim inačicama vlastita srebroljupstva, ali to pitanje njihove savjesti nije dužna rješavati ni izvršna vlast ni ulica. Eventualno tek vlastita pastva, a napose i na koncu vremena nebeski Šef, koji će nam svima suditi, osim po vjeri, i po djelima koja smo iza sebe ostavili.
No, na stranu sad promišljanja o konačnim stvarima, jer vremena traže brze odgovore, a oni se kriju u nekim elementarnim postavkama nekih postignutih dogovora. Primjerice, načelo pozitivnih privilegija koje uživa Crkva (i sve ostale vjerske zajednice proporcionalno svojoj veličini!) u Hrvatskoj ogleda se u njezinu proporcionalnom učešću društvenim, kulturnim, povijesnim i ostalim zaslugama ove države i ovoga društva. Isto se načelo primjenjuje na sve ostale zajednice.
Crkva može i bez toga novca. I te kako je pokazala kako je bila jaka bez ikakva novca u socijalizmu. Ali demokratsko društvo, kakvim želimo biti, ne može bez Crkve. I toga svi moraju biti svjesni. Baš kao što je Crkva trebala biti svjesna da joj onda lako dobiveni novac može jednoga dana postati nepotreban uteg, tj. da se vrlo brzo mogu ostvariti upravo neke ozbiljne crkvene prognoze da će taj novac biti proklet poput droge, jer ga je, možda baš neprijatelj Crkve, iskoristio kako bi ovisnost iskoristio u vlastite svrhe. Što nije bez vraga, jer su se mnogi, očito, jako lako na sve navukli.
\"Crkva može i bez tog novca\" -pošteno, humano, kršćanski bi bilo reći - nećemo - odričemo se u korist gladnih, bolesnih, bolesne djece, starih s nosom u kontejnerima i sl. U sosijalizmu je Crkva opstala bez tih novaca - da- da bila je mirna, tiha utočište ubogih,siromašnih a danas sasvim druga priča. Vidim u Crkci ljude koji su u ono doba mene prozivali za odlazak u crkvu. Danas ne idem u crkvu - neugodo mi je kad i sretnem.