Priznajem, pobijedila je Čovjekova pohlepa. U početku, bijaše tek olovka i papir, misterioznim putem nastala ideja, nešto nalik na Veliki prasak, zatim dosta truda i šiljenja olovaka i, gle, postane knjiga.
Prvu koju sam napisala skupljala sam na papirićima, vrijedno prepisivala u blok na kvadratiće. Potom sam se nužno informatički opismenila, svijet je naprosto krenuo u tom smjeru, naslijedila sam trabant od računala, nešto naprednije od pisaće mašine, na kojem nisam imala internet. Proces se doista ubrzao, opcija „delete“ je pojednostavila čišćenje asocijativnog kaosa, i tako sam, za cirka dvije godine, napisala još jednu. Doduše, nekoliko zadnjih stranica natipkala sam na, ovaj put naslijeđenom, laptopu koji je, sada već desetogodišnji veteran, u posljednje vrijeme počeo proizvoditi zvukove slične uzdisanju ako bi istovremeno bile pokrenute dvije aplikacije. Diskretno bi me upozorio na preopterećenost, ne hajući što je moja inspiracija upravo na vrhuncu, i naprežući se čudno krčao signalizirajući da mu treba odmor. Nisam imala izbora, osim zapaliti cigaretu i pričekati da se restarta, potvrđujući tako svoju poročnu prirodu.
Kazna za pohlepu
Ja, Čovjek, tada je odlučio, nakon određenih odricanja, stekavši maleni imetak, doći u posjed, postati Prvi vlasnik prvog vlastitog laptopa. I to ne bilo kakvog. Ovaj put, to će biti prava stvar, rekao je. Ali što ako nestane inspiracija, bojažljivo je opominjao, kao i obično sumnjama rastrzani Pisac, u tom silnom razmetanju. Bio si sretan i kad sam pisao na papiru, sjeti se. Treba li ti zaista taj skupi “mac” s nužnim aplikacijama kao što su, na primjer, fotografiranje vlastite face u različitim izobličenim izdanjima? Neka, neumoljiv je bio Čovjek, to ionako radim za Tebe, bit će to prvo remek-djelo, nastalo u idealnim uvjetima! Nema više ometanja, zamrzavanja ekrana, a i taj nenadmašni genije Jobs, pa čak i ako je zažmirio na zaštitne mreže postavljene u krugu krovova tvornica kineskih pogona da se radnici baš ne ubiju kad pokušavaju počiniti samoubojstvo, bio je kreativan tip, pokoj mu duši. A dobro, skanjivao se rastrojeni Pisac, nek’ ti bude, ako Čovjek nije zadovoljan, teško ću ja biti produktivan Pisac, i popustio. A onda je Čovjek jednoga dana s razbijenom kasicom prasicom došao u Apple Store u Zagrebu. Izvrnuo je džepove, sve više ignorirajući Piščev glasić, koji je, nesklon matematici, preračunavao iznos u mjesečne plaće, pa čak i torbe i cipele, ne bi li ga dozvao pameti, ali Čovjek je bio rezolutan i rekao, dajte, taj, taj, za pisanje, šta košta da košta. Pisac ga je jedva spriječio da izdvoji još mizernih tisuću kuna više (koje i nema) na nagovor trgovca, kako ne bi morao pritiskati dugme za paljenje, jednom kad se stvar otvori. Pritisnuo ga je ljudski rekavši mu – pa prije smo morali pušiti čekajući da se sustav podigne, pa možeš valjda toliki napor učiniti i stisnuti to dugme. Meni za ljubav. Iako je Čovjek prvi put popustio, otada je sve krenulo nizbrdo.
Prošlo je ravno tjedan dana, uspjela sam se tek malo snaći u beskrajnim aplikacijama za koje nisam ni sanjala da postoje i te večeri svoju novu bebicu stavila na sleep. Ujutro, kad sam pokušala pokrenuti sustav, stroj je počeo zlokobno tuliti, na ekranu je bilo beskrajno crnilo, što god da sam stiskala, nije se više dao upaliti. Onda sam nazvala “macovu” pomoć za korisnike gdje vas upozore kako nakon signala (koji cvilne odmah, još dok zvoni) počinje naplata od više od tri kune, da bi mi za cijelih dvanaest rekli kako pomoći nema, nego da ga donesem natrag u dućan. Pisac je bio prestravljen, osjetljiv i sklon imaginacijama, kakvi već jesu pisci, počeo je zamišljati da se radi o uroti i kazni za pohlepu, Čovjek je rekao, okej, može se dogoditi svakome, ali zar baš stroju čiji se proizvođač kune u pouzdanost, kvalitetu i trajnost? Nakon prvog popravka, tom čudu ljudskog izuma počela sam prilaziti oprezno, bojeći se da mu se ne zamjerim, čuvajući ga daleko od ukućana, na najvišoj polici, pustivši djeci tek da dotaknu jabučicu. Nisu prošla ni dva tjedna, usred inspiracije, kao da je prokletstvo u pitanju, zamrznuo se u trenutku. Okej, rekao je ponovo Čovjek, ovo se ipak ne bi smjelo događati, Pisac je bio u dubokom očajanju.
Tada smo odlučili pisati upravi hrvatskog distributera i tražiti novo računalo, vrteći se noću u krevetu, dok je suma od gotovo deset tisuća kuna rasla do neba. Kompletna soba za djecu, životno osiguranje za dvije osobe za cijelu godinu, deset rata privatnog vrtića, tri solidna laptopa na kojima bi mogla tri nastati remek-djela. Eh…
Razočarani korisnik
Uprava se postavila ovako. Budući da evidentno posjedujete pokvareni stroj koji niste po Zakonu o pravima potrošača vratili u roku od 14 dana (na što nitko nije upozorio), možemo vam ponuditi senzacionalnu opciju u kojoj vi nadoplaćujete još godinu dana garancije jer ste imali tu sreću u poslovanju s nama. Na mejlove koje potpisujemo kao potpuno razočarani korisnik (kojem tvrde da nema pravo na ispravan stroj, nego da prema proceduri ovom pokvarenom zamjenjuju dijelove dok ne dođu do posljednje komponente), više nam nitko i ne odgovara. Korporacija čije je geslo „Make the world a better place“ usred ove očajne drame prevarenog potrošača koji je za deset tisuća kuna dobio mućak, umjesto odgovora, šalje mi i dalje reklame u inbox da mogu, ako kupim novi “mac”, dobiti Office besplatno. Neku večer, slušajući slavnog američkog pisaca Jonathana Franzena kako se na književnoj večeri sprda “Iphone, Ipode, Ibudala”, ne mogu a da ne osjetim kako sam nasjela. Na dizajn, na podvalu, na krvožednu korporativnu politiku, na želju da posjedujem nešto „vrijedno“ ispunjeno jedino fiktivnim i nepotrebnim vrijednostima, i vrijednošću novca.
I jasno je meni, svakome se može dogoditi. Kupiš novi auto, veš-mašinu, imaš tref kako bi se reklo, tvornička greška. Ali netko tko je tako sjajno i blještavo upakirao kvalitetu i posebnost, i baš se to trudi isticati, u odnosu prema ideji boljeg svijeta i kupcu koji je poželi imati, pokaže zorno o kakvoj se prevari radi. Dovoljno je da se samo jedan nanokotačić prestane vrtjeti kako treba, a da vi poželite dobiti ono što ste uistinu preskupo platili, shvatit ćete – to je nemoguće.
Pisac koji je uvjeren kako se sve logično obilo u glavu jer je Korporacija pobijedila u Čovjeku, a onda nužno Korporacija Čovjeka, potpuno slomljen sudbinom utjecaja tehnologije na grozan ljudski soj, pri kojem se stvara monstruozni mutant, naivno piše u Silicijsku dolinu. Kucka u noći na dobrom starom Hp-u i smišlja svoje novo remek-djelo u kojem će Čovjek ipak pobijediti Korporaciju u sebi i izvan sebe, a Čovjek, kao što mu i priliči, ne namjerava se odreći osvete.
