Već sam nekoliko puta gledao taj film, znam da će sretno završiti, a opet me, kad god na njega naletim brsteći televizijske programe, prikuje uz ekran. Nije to holivudski spektakl, nego tek jedna solidna televizijska produkcija s glumcima čija se lica još donekle pamte, ali ne i imena. Što me to onda drži uz ekran? Priča!
Baš sam nedavno ponovno naletio na taj dvadeset godina star film: “Mercy Mission - the Rescue of Flight 771”. Nisam upamtio hrvatski naslov, ali valjda u njemu ima milosti, milosrđa ili već nekog sličnog čuda kojim je spašen pilot Jay Prochnow nakon što je preko 23 sata letio u maloj, krhkoj Cessni 188, izgubljen između dva beskraja: nebeskog i pacifičkog. Drama prema kojoj je snimljen film dogodila se pred Božić 1978. kada je pilot Prochnow, leteći s Havaja na Novi Zeland i ne primijetivši kvar navigacijskog instrumenta promašio otok Norfolk, poput glavice igle usred Tihog oceana sitnu točku kopna koja mu je trebala poslužiti kao postaja prije posljednje, četvrte etape leta.
Ali, imao je sreće i živ je dočekao anđela koji mu je doletio velikim putničkim avionom DC 10 zrakoplovne kompanije Air New Zealand na relaciji Fiji-Auckland. Zrakoplovom je upravljao iskusni kapetan Gordon Vette koji je, skupa sa svojom posadom, imao dovoljno tradicionalnih znanja o navigaciji da uopće može krenuti u potragu za tom ljuskicom s pokvarenim instrumentima.
Život se spašava bez pitanja
Producenti i scenaristi filma dodali su radi dramatike i dosta toga što ne odgovara istini, uključujući trudnu ženu izgubljenog pilota, jednu strašnu oluju i do posljednjeg trenutka neizvjesno slijetanje na parama preostalim od već potrošenog goriva. I k tomu se sve događa na sam Badnjak, premda je potpuno jasno da bi glavni junak, pilot-spasitelj, bez oklijevanja jednako postupio i bilo kojeg drugog dana u godini. U toj priči bitno je nešto drugo: činjenica da pilot putničkog aviona na komercijalnom letu nije morao, a zbog odgovornosti za putnike s uredno plaćenim kartama nije baš ni smio skretati s kursa da bi krenuo u neizvjesnu potragu i akciju spašavanja nekog nesretnika koji je ionako ponajviše kriv za vlastitu nevolju čim se na takav let uputio sam, bez kolege koji je ostao u kvaru na prethodnoj postaji. Nije bilo dovoljno da ovaj kapetan bude odvažan i da ima dobro i hrabro srce, nego je te kvalitete morao pobuditi i kod svojih putnika. I uspio je. Davši svoju privolu, svi u oni krenuli u spasilačku avanturu neizvjesnog ishoda zbog jednog nepromišljenog čovjeka čiji se život našao u opasnosti.
Život je okrutniji od pučine
Takva je i naša Gorska služba spašavanja koja volonterski, na rubu zakona, ne pita je li i zašto neki Čeh krenuo na Biokovo u japankama i bez vode, ili s Brača na Hvar na luft-madracu, nego najprije ide pronaći čovjeka i spasiti ga od smrti na stijenama ili valovima.
Lijepo je znati da makar na pučini, planini i cesti, kao i pri svim vrstama elementarnih nepogoda još uvijek proradi taj osnovni zakon ljudskosti: priskočiti u pomoć nevoljniku koji se sam nikako ne može izvući iz svoje nesreće. Prateći i promatrajući takve akcije svi mi odjednom strepimo za taj jedan ugroženi život i srce nam zaigra od radosti skupa s licima spasitelja kad sve sretno završi.
Ali, toliko je drugih situacija u kojima je postalo normalno i poželjno da nam srca ostanu tvrda i neosjetljiva na nesreće poput one koja je zadesila zadarsku obitelj Vukić.
Kažu da je život more. Lažu. Na moru bi takvim brodolomcima ako treba i marinci priskakali upomoć. Život u ovom svijetu, ali i ovoj državi, društvu i poretku okrutniji je od svake pučine. U njemu se zapomaganje brodolomaca smatra čak i pomalo nepristojnim i nepriličnim. Čemu te scene, ti živčani slomovi, zašto nas uznemiruju i dovode naše dečke policajce u neugodnu situaciju? To što su zbog proceduralnih grešaka na kraju dana privremeno vraćeni u svoj dom, dramu obitelji Vukić čini samo još perverznijom. Nakon presude Aleksandri Ljubi, država je, vukući po tlu obitelj Vukić i njihove tako malobrojne solidarne sugrađane, održala još jednu lekciju da bi se u nas ostale uvuklo još straha i da bi nam srca sljedeći put bila još tvrđa.
