Žao mi je kolega novinara koji ovih dana satima dežuraju na cesti čekajući dolaske i odlaske, ulaske i izlaske, početke i završetke sastanaka, vijećanja i dogovaranja na kojima stari i novi izabranici hrvatskih birača kroje vlast i uzimaju nam mjeru. No, dobro, nije novinarstvo jedina profesija koja se dijelom obavlja na cesti. Ipak, novinara mi je posebno žao zato što im je trud uzaludan. Doduše, minutaža će biti popunjena, stranice ispisane, ego sačekivanih i ispitivanih još malo napuhan, ali nitko od toga neće biti ni pametniji ni bogatiji za neku korisnu informaciju. Kad netko od kolega inzistira na tome da na svoja logična pitanja dobije logične odgovore, a ne floskule, tada ga se proglašava agresivnim, bezobraznim, zločestim, pristranim, neprofesionalnim. Nažalost, takvih je novinara malo, a takvim se optužbama služe sve političke strane i stranke.
S druge strane, problem je i u našoj profesiji i medijskoj praksi. Brzina je postala važnija od svega, pa i od točnosti, istinitosti i relevantnosti. Tako se s uperenim kamerama i mikrofonima od ljudi, koji tek dolaze na neki sastanak, već na cesti, prije nego što su i ušli, traži da javnosti kažu koji su i kakvi zaključci razgovora koji će se tek dogoditi. Naročita su sprdnja takozvani tajni sastanci, bilo da se o njima sve zna već dan ranije ili kasnije. Svejedno. Ako su hrvatski političari u ičemu postali sposobni i stručni, onda je to manipuliranje informacijama, njihovim doziranjem, odabirom trenutka, a često i medija u kojem će ih plasirati. Tako je i sa sastavljanjem nove vlade. Svako malo negdje iscuri neki popis, a u načelu nitko ne želi objavljivati imena kandidata, kao da bi ih kandidatura za ministarsko mjesto kompromitirala, kao da je to najveća sramota biti predložen, ali ne i izabran za ministra. Na to mediji, također prilično neprimjereno svojoj ulozi, odgovaraju vlastitim prijedlozima, iza kojih opet, da si ne lažemo, stoji ova ili ona politička ili neka druga interesna skupina.
No, na polju odnosa političara s javnošću, Božo Petrov i Nikola Grmoja, kao glava i usta Mosta, opravdavaju svoj status samozvanih reformatora. Nije baš da su izmislili nešto novo, ali doista postavljaju nove standarde u izbjegavanju odgovora na važna pitanja i plasiranju neutemeljenih, neprovjerenih i neprovjerljivih “informacija”. Ali treba priznati i da se baš zahvaljujući Mostu dogodilo i neviđeno razotkrivanje “velikih” igrača hrvatske politike. Prva etapa dogovora i pregovora s desnim i lijevim blokom pretvorila se u urnebesno, napeto, izjednačeno i nepredvidivo natjecanje u troskoku s Mosta, oko Mosta i ispod Mosta u vlastita usta. Tko će više, tko će dalje, tko će dublje.
Stručni su naši političari u još nekoliko disciplina kojima se najtemeljitije bave, a mediji im prilično složno i zdušno asistiraju. Puštaju balone i maglu i bacaju kosti. A opet moramo sve to pratiti jer s našim se političarima nikad ne zna. Nešto što danas izgleda kao izmišljotina za zabavljanje i odvlačenje pozornosti javnosti, sutra se može pokazati činjenicom. I eto Ladislava Ilčića na mjestu ministra obitelji, demografije i ostalih stvari za koje je podjednako stručan. A sad dosta s obmanama. Što David Bowie radi u naslovu ove kolumne? Ili, što pod imenom slavne rock-zvijezde i velikog beskompromisnog umjetnika u svijetu zabave radi violinist, stručnjak za ljudsku spolnost, plodnost i oplodnju? Evo što. David Bowie je svojom smrću pokazao i dokazao: kada se nešto želi skriti i učiniti tajnim, kada se doista želi zaštititi vlastita privatnost, kada se ne želi da plitka i površna javnost čeprka po nečijem životu i smrti, onda se to i može.
S velikim sam zanimanjem očekivao posljednji album Davida Bowieja. Objavljen je 8. siječnja, na njegov 69. rođendan. Naslov mu je izražen grafičkim znakom, velikom crnom zvijezdom, zamjenom za slova “Blackstar”. Časopis Rolling Stone objavio je tih dana veliku priču o tome kako je Bowie radio svoj posljednji album. Suradnici su pričali o bespoštednim studijskim sessionima koji su trajali i po sedam sati, za kojih Bowie ni trenutka nije štedio grlo. Sve do kraja prošle godine Bowie je istodobno radio i na off-broadwayskom mjuziklu “Lazarus” nadgledajući svaki detalj produkcije. Tako se zove i pjesma na albumu u kojoj Bowie najizravnije, stihovima i slikom spota koji je za tu pjesmu snimio, u prvom licu govori o smrti, o drami koju čuva za sebe, o osamljenosti plamena jedne svijeće, o tome kako je negdje daleko dolje odbacio mobitel, o povratku na zvijezde...
Svjedoci su govorili o novoj eksploziji kreativnosti i energije Davida Bowieja. On je javnost već bio naviknuo da od njega ne traži ono što neće dobiti, osim ako tako nije sam odlučio. Obožavatelji su mogli samo priželjkivati njegov povratak na pozornicu, za što im Bowie nije davao nikakvu nadu. Ipak, čak i najnevjerodostojniji tabloidi već odavno su prestali lansirati glasine da je Bowie bolestan. Utoliko je šokantnija bila vijest da je Bowie 10. siječnja, dva dana nakon objave posljednjeg albuma i svog 69. rođendana, umro. Ne iznenada, nego nakon teške, osamnaest mjeseci duge i hrabre bolesti s rakom. Tada smo shvatili da je doslovno otpjevao i opjevao vlastitu smrt a da pritom svijetu nije dao ni najmanju priliku da zabada nos u njegovo umiranje. Smrt, crnu zvijezdu, tamu ormara u koji se uvlači na kraju pjesme “Lazarus”, odjenuo je kao zadnju od svojih stilističkih, glazbeničkih, umjetničkih i ljudskih transformacija. Nema slike mrtvog tijela, nema pokopa, nema groba, tijelo mu je navodno spaljeno bez ičije prisutnosti.
Kopka me taj naslov “Lazarus”. Opsjeda me i zabavlja pomisao da je sve to samo još jedno konceptualno remek-djelo Davida Bowieja. Da je obmanuo cijeli svijet. Da će sutra “uskrnusti”. Baš kao Lazar. Zapravo, to čak i nije sasvim luda nada. Ima i puno luđih snova. Naprimjer, onaj u kojem političari ostvaruju obećanja i ne lažu.
